Život se sastoji u tome da se učimo živjeti u dobru, istini, ljubavi i ljepoti. Kako ne možemo uvijek biti na visini tog zadatka, trebamo uvijek iznova obnavljati sebe i odnose koje uspostavljamo sa drugima. Sposobnost da se slažemo s drugima znak je duhovne zrelosti i veličanstvenosti čovjeka, no ako nas sve smeta i za svaku riječ se bunimo, znači da smo nezreli već na psihofizičkoj razini, a duhovnu razinu nismo ni spoznali. Naša duhovna zrelost očituje se u našem strpljivom čekanju dok se dobro ne probije kod nas i kod drugog, kad sućutno slušamo dok drugi istresa svoje osjećaje pred nas i dok uporno gledamo dobro koje postoji u tom drugom, vjerujući da će sve izići na dobro. Čim odabiremo dobro postupanje, odmah se razvijamo i duhovno jačamo. Kad zavolimo  neku osobu, razumijemo se, ništa nam ne smeta i kao da je između nas neka fina nit ljudskosti. No, kad nas ta ista ljubljena osoba povrijedi, odjednom se raskine fina nit  i draga osoba u našim očima umanjuje dostojanstvenu veličinu. Doživljavamo se izigranima, a onu drugu osobu proglasimo krivcem i tako se nađemo u duhovnoj patologiji. Zašutimo, ljutimo se, ne želimo tu osobu vidjeti. Zašto? Jer je ta osoba dirnula ono ranjeno u nama. Ljubav i poštovanje nisu na razini emocija-psihe, a ni na razini materije, zato ih je tu uzaludno tražiti. Ljubav i poštovanje duhovna su razina, izlaze iz samog Stvoritelja i tu ih treba naći i dotaknuti. Nije potrebno imati osobito jak karakter da bismo ljubili ljude koji su dragi i koji nas vole, no oko nas postoje ljudi koje je teško voljeti. Upravo tu se učimo pravoj radosti usred žalost. Svatko može biti miran opuštajući se na godišnjem odmoru, ali pravi mir steći ćemo u okolnostima koje su teške, a odabirući pouzdanje u snagu Stvoritelja. Jednako tako, u okolnostima u kojima ne možemo drugo nego čekati, razvija se strpljivost.

ČEŽNJE ISPUNJAVA SAMO STVORITELJ

Svi mi čeznemo za ljubavlju po svojoj mjeri, a potrebna nam je ljubav po Stvoriteljevoj mjeri, i samo takva punina ljubavi može ispuniti naše praznine, koje su nastajale od samoga začeća do danas. Čežnja je neutaživa potreba za Apsolutnom Osobom. Potreba je velika i samo Apsolutna Osoba, kojoj ništa ne nedostaje, može ispuniti naše najdublje potrebe. Stvoritelj čezne za nama od iskona, a mi čeznemo za njim od začeća. Kad u slobodi dopustimo da se čežnje dotaknu, ljubav iz Apsolutne Osobe ulazi u nas. I što trebamo? Primati ljubav! Stvoritelj ne provaljuje u naše živote, već čeka da mi kažemo: „Da, Tebe trebam, Ti mi to jedini možeš dati, jer Ti si punina ljubavi i razumijevanja.“ Tako je naša najveća mudrost u povezivanju sa Apsolutnom Osobom i u zaodijevanju u Njegovu ljubav, Samo ta Ljubav može nadoknaditi sve nedostatke ljubavi koje smo kroz život doživjeli i ispuniti naše nezasitno i neutješno srce. Tako potrebnu životnu sigurnost ima samo čovjek koji doživljava da je ljubljen. Nema mjere do koje treba čovjeka ljubiti, jer ljubav je temelj na kojem čovjek može sebe izgrađivati, ona čini čovjeka cjelovitim, a time i zdravim.

Nije važno jesmo li mi povrijedili drugoga ili je netko nas uvrijedio, uvijek trebamo mi učiniti prvi korak. Važno je obnavljati narušeni odnos, i to na duhovnim valovima dobra i ljubavi. Nemojte odugovlačiti, nalaziti izgovore ni obećavati. Odmah sazovite mirovnu konferenciju u svom srce.

Imajmo sućuti za druge, nemojmo ih stavljati na stup srama; svaki čovjek ima svoje dostojanstvo i poslanje u ovome svijetu. Svi smo mi veliki ljudi, u zagrljaju Stvoritelja, koji pomno promatra i brani nas jedne pred drugima.

Prisjeti se da je ta osoba slaba, ne može se kontrolirati. Htjela bi biti dobra, ali još uvijek ne može, jezik joj je brži od zdrave pameti. Sažali se i zavoli tu osobu, gledaj ju kao malo nestašno dijete. Ona želi biti dobra.

Dajmo oduška boli, ali u praštanju. Ljutnja donosi više boli nama nego osobi na koju se srdimo. Praštanje i kajanje duhovni su lijekovi kojima se oslobađamo od otrova koji se stvorio ljutnjom. Praštanje je najdublji i najdjelotvorniji duhovni lijek, po njemu se više nikoga ne bojimo. Kao što korijen drveta jača kad vjetar povija drvo, tako i mi jačamo kad praštamo. Pogledaj tu osobu u duhu, vidi kako pati. Pronađi nešto dobro u toj osobi i u mislima i duhu reci joj: „Opraštam ti, daj oprosti i ti meni, lijepo je što postojiš, želim ti dobro. Dobro pobjeđuje. Vjerujem i očekujem samo dobro. Zadrži ovo duhovno raspoloženje. Neka ti uvijek bude pred očima Stvoritelja ljubav, kojom ljubi svakog čovjeka, bezrezervno. S Njime nitko ne propada, već se napunja novom snagom ljubavi.

STVARATI ZDRAVE NAVIKE

Navike su ponavljanje istih radnji, a da ih pri tome nismo ni svjesni, jer se to upiše u naše stanice, u naše gene. Ako geni upravljaju nama, i mi možemo upravljati njima. Kako? Stvarajući dobre navike. Ne boriti se protiv navika, već se odlučiti za slobodu od navika. Za slobodu sa Stvoriteljem, koji je izvor života. Čim smo s izvorom života, u slobodi smo i u svijetu.

Za čovjeka su važni međuljudski odnosi, a kad su oni narušeni, učvršćuje se loša navika. Povjeri svoju lošu naviku Stvoritelju, koji je apsolutan i vječan. Povjeriti se znači reći mu sve o sebi…i o svojim navikama i o Inter personalnosti,  (o odnosu sa sobom, sa Stvoriteljem i s ljudima). Priznaj svoje slabosti. Odluči se za slobodu. Po duhu si ispred sebe, ono što možeš biti. Ostvarenje si vlastite originalnosti. Snaga je u tvojoj originalnosti, ona izvlači u slobodu, dolazi do Stvoritelja i stvara dobre navike te dobrim zahvaća ljude oko tebe. Zagrli se, reci si: „Ljubljen sam, ima onih koji me vole i zato se i ja otvaram ljubavi za druge!“ Vidi, već si nov i bolje svijet se stvara oko tebe!

Priredio: Siniša Tumbas Loketić

Preuzeto: HAGIOHR