Habakuk po svemu sudeći s prorokom Jeremijom dijelio je ne samo isti poziv, nego i vrijeme djelovanja, skupa s njegovim tegobama. Obojica u svojim djelima ostavljaju zabilježenom upitanost kojom idu pred lice Božje: zašto Gospodine? Zašto bezbožni napreduju? Zašto dopuštaš sve ovo? Habakuk će ići i dalje propitujući jesu li objašnjenja Izraelovih kazna – koja su pružali raniji proroci – istinita? Je li Gospodin doista slao vojske tuđinaca kako bi kažnjavao Izraelce; kako bi to moglo biti u službi pravednosti s obzirom da su okupatori bili još opakiji od onih koje su kažnjavali? Za razliku od drugih proroka, on će se na način biblijskog lamentiranja Gospodinu žaliti kako ništa ne poduzima da umanji nasilje u svojemu narodu, kao što čitamo u prvom dijelu starozavjetnoga čitanja. Gospodin mu odgovora u drugom dijelu. Njegov je odgovor prilično zagonetan. Poziva na ustrajnost u vjernosti. Pred nadolazećim kaldejskim invazorima, čiji bog je njihova moć, stoje dezorijentirani, u bezakonje i zlo ogrezli Judejci. Njihovo izbavljenje leži u odanosti Gospodinu. Habakuku je naređeno zabilježiti Gospodinovu poruku: onaj tko se nadimlje propast će, ali pravednik će živjeti od svoje vjernosti (Gospodinu). Dakle, na Habakukov prigovor da pravednici nepravedno pate, Gospodin obećava da onaj tko je zaista nedužan ima perspektivu: takvu čovjeku život je moguć. Ne samo kao preživljavanje nego kao hod prema punini. Nedužnost, u smislu neposezanja za zlom, i vjernost, kao predanost Božjem projektu sročenu u Njegovoj riječi, jest put života. Oni koji stvar gledaju gramatički, odmah primijete: Gospodin je teret problema Habakukovog prigovora prebacio sa sebe na vjernika! Na svakom pripadniku Izabranog naroda jest živjeti pravednost/nedužnost ivjernost. Vjerojatno je problem ovakvog prebrzog zaključivanja uočen već zarana jer grčki prijevod hebrejske Biblije ovaj redak će prevesti: pravednik će živjeti od moje vjernosti. S koliko razloga! Jer ne bi pravednika/nedužnoga moglo spasiti njegovo ponašanje da nije Gospodina koji će ga štititi. Zar se Habakuk nije žalio upravo na to što se pravednik čini prepušten stihiji bezakonja? Njegova pravednost nije ga zaštitila. Dakle, ako će živjeti, pravednik/nedužan će to moći zahvaljujući svojoj vjernosti Božjem projektu i Njegovoj vjernosti svom narodu. Bez Gospodina i Njegove vjernosti ljudska pravednost ostala bi samo nešto što ljudi duguju jedni drugima.
U evanđeoski tekst ulazimo s otvorenim pitanjem vjernikove i Božje vjernosti. Vjera je poput velike zgrade koju se može promatrati sa različitih strana. No, za razliku od izvanjskih promatrača, Gospodin svoje učenike zove da je pogledaju i iznutra, sve do temelja. Učenici mole Isusa: umnoži nam vjeru! Može li se vjera umnažati? Isus kaže da je velika vjera u stanju činiti izvanredne stvari. Da imate vjere koliko je zrno gorušičino…i dud bi se iščupao. Stručnjaci smatraju kako je Isus zapravo govorio o egipatskoj smokvi kojoj korijenje ostaje i do šest stotina godina u tlu nakon što bude odrezana. Iščupala bi se s korijenom… Ako je tomu tako, zašto tako nisu činili On, Gospa, sveci..? Ili su ipak činili? Što je korijen kojeg treba iščupati?
Isus je učenike pozvao ući na uska vrata, biti spremni poradi Njega mrziti oca i majku, odreći se svega što posjeduju… Osuda bogataša prethodne nedjelje samo zato što je bio bogat dok je pored njega živio siromašni Lazar, jasno pokazuje koliko je Isusova poruka zahtjevna. A što ako učenik svojski zapne i doista živi Riječ krajnje predano? Što time postiže? Ništa. Upravo tu začudnu lekciju Isus želi udijeliti učenicima. Pogledajmo nastavak evanđelja, ovu malu prispodobu o sluzi. Ako je u pitanju sluga kod nekog uspješnog malverzanta, rob kod gospodara ishod bi još bio i razumljiv. Ali zar će Bog svoje tretirati na taj način kad sve ovo jednom završi? Vjerojatno neće baš ovako jer Isus je već prije rekao kako će se gospodar pripasati i sȃm podvoriti vjernog slugu, a svojim životom i smrću to je dokazao. Zašto danas govori ovako? Zato da iz ruku pobožnih ljudi izbije opasne igračke. Mnogi pobožni u Isusovo vrijeme trudili su se pred Bogom steći zasluge; da bi se zaslužila što veća nagrada! Takav pristup odgovara ljudskoj naravi: radim, zaradim i onda sam na svome! Zašto pred Bogom biti “svoj na svome”? Od koga se učenik treba osigurati? Od Boga koji ga ljubi? Težnja za zaslugom koja daje sigurnost i položaj duboko je ukorijenjena. Samo je vjera može iščupati skupa s korijenjem. To može samo čudo vjere! A što ostaje? Ostaje ljubav Božja preobilna za sve, bezdan ljubavi!
Ako učenik stječe zasluge, birat će djela, procjenjivat će im kvalitetu… I, na koncu, brinuti je li dovoljno i dobro radio? Padat će u očaj kada ne uspije, biti zavidan jer netko pokraj njega radi više i bolje… Ali onaj tko čudom vjere stane pred bezdan ljubavi Božje i skoči u nj, s njim je drugačije. Nije odmah savršen, ali je drugačiji. Iako nije savršen, osjetit će isto što i apostoli: treba ići dalje i zauzeti pravi stav. I stoga kroz Isusa mjeriti sve pa i oca i majku, opraštati, dijeliti višak dobara sa siromasima… I kad sve učini, svjestan je da je to bila samo njegova vjernost, kako bi rekao Habakuk. Ali ona ne može spasiti. Nitko sebe ne može otkupit’ ni za se dati Bogu otkupninu… I s takvom vjernošću, učenik je sluga beskoristan. Tek pokušava Bogu vratiti ljubav. Samo Njegova vjernost spašava! I stoga oslobađa. U dubinama.
Izvor: doc. dr. sc. Ivica Čatić
Foto: dievogarba.wordpress.com
Dodajte komentar