Jednom je psalmist uzviknuo Gospodinu: Tvojom svjetlošću mi ćemo svjetlost vidjeti! Bez Božje pomoći čovjek ne vidi! Kolika su se velika otkrića dogodila slučajno i pokazala kako čovjek površno gleda. Npr. slikar Paul Cezanne najveći dio života slikao je poklanjajući slike prijateljima; tek u starosti postao je priznat i čak smatran ocem modernog slikarstva. Što je do tada radila „struka“? Kada je Isus govorio o skrivenom blagu, gdje se nalazilo? Bog je dobar, stavio ga je blizu – na njivu – ondje gdje bi čovjek ionako trebao prekapati, gdje bi ga morao vidjeti.

Isusu dolaze saduceji, stručni ljudi, oni koji vode narod. Iznose pred njega priču. Sastavili su je u stilu „što bi bilo kad bi bilo“ kako bi dokazali da uskrsnuće ne može biti u skladu s Riječju Božjom, kako je oni shvaćaju. Farizejsku vjeru u uskrsnuće – izraženu u prvom čitanju iz Druge Knjige o Makabejcima – nisu prihvaćali. Stav su čvrsto zauzeli. A što je sa kopanjem? Blago je blizu! Na njivi, ondje gdje se radi. No, tko radi – tko je na njivi?

Htjeli bi voditi narod a ne vide. U Petoknjižju Mojsije naziva Boga Bogom Abrahamovim, Izakovim i Jakovljevim, iako su časni patrijarsi prije 1600 godina pomrli. Što to znači? Bog je Bog mrtvih, „Bog onih kojih nema“? Nipošto! Bog nije stvorio smrt i ne raduje se smrti živih bića, uči nas Knjiga Mudrosti. Ništa što makar samo „miriši“ na smrt, Njemu se ne može približiti. Napose ne grijeh koji je put ka smrti (zato se ispovijedamo). Gospodin je oganj koji sažiže svu nečist. Nakon pojave epidemije grijeha (Post 6), sebi izabire Izraela kao svoj narod. Uzima kako bi ih čistio od grijehȃ, koji je začetak puta u smrt. Nespojivo s onim što Bog već u Starom zavjetu čini za čovjeka jest da bi pored njega čovjekova vječna sudbina mogla biti smrt. U dlan sam te svoj urezao, ako te otac imati ostave ja tebe ostaviti neću. Ljubavlju vječnom, ali i ljubomornom, kako sam kaže, gori za svoj narod. Upravo činjenica da je Njegova ljubav vječna i ljubomorna govori koliko čvrsto drži svoj narod!

Kada im je to Isus stavio pred oči, nisu se više usuđivali upitati ga bilo što. Kako je jasna Božja Riječ i pred njom prestaju ljudska nadmudrivanja. A zašto su se nadmudrivali, zašto nisu pošteno istraživali pa ne bi otišli u krivom smjeru? To je pitanje ljudske prirode! Što je u čovjeku da je tako često površan? Često ide za svojim stavovima (gdje ih je samo pokupio i zašto su postali toliko njegovi da ih se jedva može otarasiti?) umjesto da stane i pretrese, preispita. Pažljivo uho san je mudracu, usmjerava mudri Sirah.

A što njima, i nama, Isus poručuje o uskrsnuću? Istina je: nema onakvog uskrsnuća kakvog je čovjek sklon sebi zamišljati. Što god zamišljao, sigurno neće biti tako. Jedino što za sada Isusov učenik treba shvatiti jest kako onaj život neće biti jednostavni nastavak ovoga. Bit će što oko nije vidjelo i uho nije čulo..! Dok je čovjek u prenatalnoj fazi, tj. u utrobi majke on je pravi čovjek sa svim organima. Zamislimo: samo još samo 5 minuta pa će se roditi! No, ne zna što ga čeka kada iziđe van – čeka ga potpuno novi svijet. Sve će biti drugačije nego što je za njega bilo samo prije pet minuta. Za nekoliko dana će moći prepoznati onu koja ga rađa! Do sada to nije mogao jer je bio u tami, nije vidio… Od sada će vidjeti i ostale ljude o kojima pojma nije imao. Vidici se nakon porođaja neizmjerno proširuju! Kolika razlika u okvirima običnog, zemaljskog postojanja!

U kojoj mjeri je život nakon uskrsnuća drugačiji, vidljivo je na Isusovim učenicima. Ništa od onoga što su znali i čuli o Isusu i uskrsnuću nije im pomoglo. Pa ni ovaj evanđeoski razgovor o kojemu razmišljamo. Kada su konačno ugledali Uskrsloga, nisu Ga prepoznali. Makar je to On, isti – čak i s ranama od razapinjanja – sve je toliko drugačije da ni ono što svojim očima vide ne mogu razumjeti i prepoznati. Uskrsli život jest drugačiji način postojanja i življenja. Ali ipak neobjašnjivo ugodan, privlačan život: Gospodine, ostani s nama jer zamalo će večer…nije li gorjelo srce u nama dok nam je putem govorio..? Onaj drugi život zaista je drugi, drugačiji i bolji. Bog je ipak Bog živih!

Isusov učenik ne smije si dozvoliti da se uspava kao saduceji, vođe naroda iz evanđeoskog odlomka. Jer ako učenici i dremuckaju, ne jedan ateist ili deklarirani bezbožnik – kad mu umre netko od bliskih osoba – zastat će i boriti se s pitanjem: zar je moguće da je to bilo sve? Od drage osobe nema više ništa, više nikada i nigdje? I s čuđenjem će priznati kako ga to pitanje proganja više nego je očekivao. Priznat će koliko mu je neobično teško, skoro nemoguće reći: nigdje i nikada više! Jer čovjek negdje duboko u sebi nosi osjećaj vrijednosti ljudske osobe i neobjašnjive nade. Jean-Paul Sartre, koji je cijelog života dokazivao sebi i drugima apsurdnost i besmislenost svega, neposredno pred smrt je izjavio pred svojim šokiranim sljedbenicima: ipak se nadam!

Crkva treba u ovome svijetu biti čuvarica i glasnica Radosne vijesti o Isusovom životu, smrti i uskrsnuću. Ovim svijetom njegovi učenici su poslani nositi navještaj o nadi budućega života. U nj unositi ponešto od mirisa, od svjetla onoga svijeta. Onomu tko je i sam nesiguran, zbunjen i ne snalazi se, neka današnja riječ Božja bude svjetionikom. Neka bude ohrabrenje za kopanjem i traženjem blaga nade koje je udaljeno možda samo nekoliko koraka. Nekoliko zamaha na njivi Gospodnjoj.

Piše: doc. dr. sc. vlč. Ivica Čatić

Izvor: sveto-pismo.net

Foto: organday