U odnosu na evanđelje od prošle nedjelje i njegov naizgled čudan obrat, u kojemu čovjek dobrih djela odlazi iz Hrama bez opravdanja a grešnik nakon samo jedne rečenice biva opravdan, današnje evanđelje želi produbiti moment obraćenja javnog grešnika. Uz to daje jasnu kritiku uobičajenog gledanja na druge ljude. Mnoštvo je pratilo Isusa u povorci misleći kako se ide zakraljiti. Prije nego su ušli u Jerihon, neki slijepac je dozivao: Isuse, Sine Davidov, smiluj se! Ušutkavali su ga – zar on, slijepac, ne shvaća kako je ovo kraljevska procesija?! Isus, zastaje, liječi ga. Imao je pravo dok je zvao. I slijepac može bolje vidjeti od mnoštva ljudi!

Kada su ušli u Jerihon – Zakej! Ljudi ga znaju kao grešnika; nadcarinik to je kao reći: nadgulikoža! Malen je rastom i nevažan u očima drugih ljudi, vrijedan prezira. Vjerojatno zato je i morao ići na smokvu. Po svoj prilici, nitko mu nije dozvolio uspeti se, iako je gotovo svaka kuća imala vanjsko stepenište koje je vodilo na krov. Znaju, zove se Zakej što znači čist. To im se prije čini kao ironična igra sudbine, negoli istina koju izražava njegovo ime. No, što je doista istina o Zakeju? Želja vidjeti Isusa puno govori o njemu. Nije bio zadovoljan svojim životom. Čak i da ostavi takav život, društvo grešnika u kojem se kreće, kamo bi? Ka farizejima, prijetvornima i sebičnima? Želi nešto, ali nema kamo… I sada je Isus u Jerihonu. Toliko je toga moralo biti u njemu što je tražilo izlaz iz ove situacije da je odmah potrčao vidjeti ga! Koliko je nade moralo biti – konačno će me netko razumjeti! Čuo je kako je Isus pogrdno nazivan prijateljem carinika i grešnika; tvrdio je kako je došao zvati grešnike. Sad treba krenuti! Nije ga briga što će reći ljudi! Kreće preko svih obzira i ode na smokvu; nek’ se podsmjehuju… Samo da vidi Isusa! Koliko je nade polagao u taj susret!

Kada je Isus rekao kako ide u njegovu kuću, počinje reakcija ljudi. Ide kod grešnika, kod nečistog! Jer njima je, navodno, veoma stalo do reda i moralne čistoće! Nečist im je Zakej a sada nečistim postaje i Isus jer će jesti s nečistima! A kako su čiste i bistre Isusove oči (F. Armellini)! Samo On je prepoznao što se događa u tom čovjeku, samo Njegovo oko jasno vidi što se lomi u Zakejevoj duši! Za razliku od okupljenih ljudi koji mu ne žele ni ime izgovoriti, Isus ga oslovljava: Zakeju, čisti! Za razliku od mase koja ga gleda s visoka, Isus prema Zakeju podiže oči! Baš kao što će i grešnicu koju su kanili kamenovati pogledati odozdo. Isus podiže pogled prema grešniku zato što onaj koji ljubi ne izdiže sam sebe poput suca. Ne, on se snizuje ne bi li kako poslužio onomu koga voli. Umjesto da Zakej gleda iz nizine, sada je Isus niži. U susret ulazi „manji“, kao da je manji od maloga Zakeja (E. M. Ronchi). Ne osjeća se ponižen – On ljubi! Jednostavno, to je On. Tako živi ljubav…

Ovo što se sada događa između Isusa i Zakeja ne može se shvatiti drugačije nego kategorijom ljubavi. Danas mi je biti u tvojoj kući! Grčki original kaže moram biti: ljubav ima samo jedno bez čega ne može – mora ljubiti jer inače ne bi bila ljubav! Ono što je Zakej tražio, dozivao željom, sada mu dolazi u punini. U svoj dom, u svoju dušu prima Boga. Ništa od svega toga nisu primijetili ljudi koji su promatrali iz neposredne blizine. Očima gledaju a ne vide jer im je duša slijepa, u mraku. Isus od Zakeja ništa ne traži. Evanđelist Luka ne navodi nikakav zahtjev. Znak da se dogodio susret dat će bivši nadcarinik. Ne znak i ne susret kao jednokratni događaj. Umjesto znaka, cio njegov život kreće novim smjerom. Od onoga koji je oduzimao drugima, postaje čovjek koji daje. Jer počinje ljubiti: Gospodine…ako sam koga u čemu prevario, vraćam četverostruko! Susret u koji je ušao, za Zakeja nikada više neće prestati. Prerasta u trajni zagrljaj. Osim što kreće vratiti nepravedno oduzeto, kroči u nove prostore ljubavi. Sada počinje misliti na siromašne: polovicu svoga imanja dajem siromasima! Život kao dar! Isus je došao biti blagovjesnikom siromasima. Zakejev život ne samo da se bliži evanđeoskom svjetlu – svojim darom siromasima on postaje jedan od momenata naviještanja Evanđelja, blagovjesništva. Navještaj koji se ostvario. Jer iza njega stoji ostvaren čovjek. Koji je sebe pronalazi novim u Sinu Božjemu. U susretu s Njim.

Na taj način evanđelist Luka završava ovu etapu pouke o obraćenju notornih grešnika. Vrhunac će biti susret s razbojnikom na križu i njegov ulazak u raj. Umjesto skandala, enigme ili ekstravagancije, veliki grešnici su Luki primjer susreta s ljubavlju Božjom. Primjer koji čitatelju osvjetljuje njegove korake. Pomaže u orijentiranju. Ohrabruje na novu smionost. Na odvažnost koraka. Prema više. Pa bila to i smokva: i ako postanem najgori, nadotpadnik, i ako me svi budu prezirali i ni ime mi ne budu htjeli izustiti, znadem da ćeš me Ti tražiti, znam da moraš doći u moj dom jer me ljubiš. I znam da me nećeš gledati s visoka… Jedino Ti me nećeš gledati s visoka! Nećeš navaljivati; čekat ćeš da Te poželim. A onda, nema te mase koja će me sakriti Tvom pogledu, nema te smokve na kojoj me nećeš prvi ugledati i osloviti imenom. I nema toga što bi Te moglo spriječiti da budeš na gozbi u mojoj kući. U domu moje duše… Da procvjeta. Bojama radosne vijesti. Životom koji se prelijeva po bijedi ovoga svijeta. Nadom koja dotiče snagu Kraljevstva.

Piše: doc. dr. vlč. Ivica Čatić

Foto: DETAIL-online.com