Izl 17,8-13
Hod pustinjom, koji počinje izlaskom iz Egipta, u Starom zavjetu i Izraelovoj memoriji postao je metafora života. Oslikava duboke životne istine, pitanja i probleme: Boga koji je tu i spašava te Izrael kojemu se čini da propada. Izrael u pustinji uči živjeti u Božjoj prisutnosti, uzimati slobodu i život samo iz riječi Gospodnje. Za postizanje takvog ideala bilo je potrebno čišćenje srca. Stoga je hod pustinjom zapravo hod pustinjom vlastitog srca koje treba upoznati. Treba ga otvoriti kako bi u njemu, kao i u prirodi, zavladao Bog; kako bi u njemu šetao kao u lijepo uređenom vrtu! Hod prema Obećanoj zemlji jest Božji projekt kojeg čini u prilog Izraelu. No, neki se narodi njemu opiru. Prvi su bili Egipćani i stoga su poraženi. Slijedeća prepreka su Amalečani, nomadsko pleme koje je živjelo u blizini Sinaja. Nisu dopuštali Izraelcima prolazak preko njihova teritorija niti snabdijevanje vodom. Događaji u prvom čitanju govore o njihovim prvim sukobima. Iako ih je Gospodin uveo u ovu situaciju, što preostaje Izraelcima? Jedino pouzdati se u njega. Sada na najkonkretniji način proživljavaju hod prema Obećanoj zemlji kao intenzivnu školu zajedništva s Gospodinom. Da bi stvar bila maksimalno poučljiva i urezala se u pamćenje, Izraelci trebaju vidjeti kako njihove snage pobjeđuju dok Mojsije drži ruke uzdignute k nebu. Kako su bliže životu koliko su bliže Gospodinu. A uzdizanje ruku na molitvu jest znak osobnog prianjanja uza Nj. Potpune izručenosti. Do krajnjih Mojsijevih granica. I preko njih. Neka prianjanje uz Gospodina bude neograničeno.
Lk 18,1-8
U evanđeoskoj prispodobi udovica molbama salijeće suca. Sudac kojemu se obraća svjestan je svojega ponašanja, priznaje kako se Boga ne boji a za ljude ne mari. Naspram osobe takvih moralnih kvaliteta, koja je uz to još i moćno pozicionirana, stoji samo – udovica! Udovica je na starom Srednjem Istoku bila simbol nezaštićene osobe prema kojoj nitko nije imao stvarnu obavezu brige i zaštite. Nije čudo da ih se po bespomoćnosti svrstavalo s potlačenima i sasiročadi. Ne navodi se u čemu je njezin problem. Očito je pod teretom neke nepravde. Je li slutila koliko je sudac kojemu se obraća posvećen pravdi i obrani najugroženijih? Kako god bilo, uvjerena je kako za nju nema drugoga rješenja nego ustrajno moliti suca. Zadugo ga mučiti, kako će on protumačiti! Nakon što su predstavljena dva glavna lika, prispodoba daje riječ sucu. Odlučuje pokrenuti se. Ne zato što je uvidio nekorektnost svog dotadašnjeg ponašanja. Raskorak sa svojim identitetom. Ne zato da bi došao do ispravnog djelovanja te dubokog mira i radosti jer ako pravo radiš, vedrinom odsijevaš. Njegov cilj jest – riješiti se udovice! Doći do površinskog mira – da mu udovica ne pravi buku u ušima! Koga on predstavlja? Boga zasigurno ne. Isus ga uvodi u prispodobu kako bi dao pouku učenicima.
Udovica, ako želi do pravde, nema kamo nego pred suca pa bio i takav kakvim ga opisuje prispodoba. A on, iako nezainteresiran za pravdu, ipak će jednog dana početi razmatrati njezin slučaj samo kako bi je „skinuo s dnevnog reda“. No, situacija Isusovog učenika pred Gospodinom gotovo da je potpuno oprečna. Učenik ne stoji pred nepravednim i bešćutnim sucem. Naprotiv! Njegov Otac nebeski čeka da mu se vrati i pođe putem pravednosti. Zove ga u zajedništvo sa sobom. U trenutke obraćanja Njemu. U trenutke molitve. Istinska molitva, počinje kada učenik odluči, poput Samarijanca prošle nedjelje, vratiti se i stati pred Isusa. Započeti osobni odnos. Ona je trajni dijalog s Bogom. To je stalni razgovor u kojemu učenik u Njegovu svjetlu sagledava stvarnost oko sebe, svoj način razmišljanja, gledanja na ljude, svoje želje, projekte… Imati životni molitveni stav, na koncu, znači ne htjeti donijeti nijednu važniju odluku prije nego se savjetovanja s Njim. Ako učenik samo zanemari svoj kontakt s Njim, bit će poput Mojsija u prvom čitanju kojemu klonu ruke u molitvi i stvari kreću naopako. Ako se nekomu čini kako je „nemoguće“ tj. prenaporno stalno biti u molitvi, to je zato što Boga zamišlja napornim. No, On nije takav.
Zar bi Isus preporučivao svojima napornu molitvu? Zar bi ih tjerao da stalno idu pred lice nepravednog suca koji za njih ne mari? Radi vjere u rješenje svojih problema ova udovica išla je čak i pred takvog neugodnog suca i nije odustala. Stoga Isus ovom prispodobom pita svoga učenika smije li se pokolebati i ne doći Onomu koji je Istina, Svjetlo, Ljubav, i Milosrđe? Isus svoje učenike ostavlja u složenom svijetu. No, svatko od njih jest jedan svijet za sebe. I u osobnom, unutarnjem svijetu djeluju razne silnice; svatko je unutar sebe jedna mala „svjetska“ pozornica. Ako učenik popusti držati uzdignutima ruke, propustit će neku pozitivnu mogućnost, neće dati priliku onome tko je zaista treba i zaslužuje… Taj nutarnji svijet također treba Svjetlo koje će ga obasjavati, izvlačiti u život ono što je u njemu najbolje. Znajući jako dobro što je u čovjeku, Isus svojim učenicima na kraju upućuje retoričko pitanje: kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji? Ako pred onakvim sucem sirota udovica nije odustala, može li kršćanin odustati i ne tražiti Svjetlo za svoj korak? Može li se dogoditi ono što je u Isusovim očima nevjerojatno: udovica da ne odustane moliti nepravednog suca a učenik da odustane i ne želi razgovarati s Dobrim Ocem? Otkrivati projekt života kojega mu je u svojoj dobroti pripremio? K njemu ne pružati ruke?
Piše: doc. dr. vlč. Ivica Čatić
Foto: Public Domain Pictures
Dodajte komentar