Dragi prijatelji, nalazimo na sredini adventskog vremena. Još na samome početku Adventa, razmišljao sam o tome, kakav će biti ovaj moj advent, ove 2016. godine. Čujemo pozive i poticaje da činimo više djela milosrđa, pozive na obraćenje, na molitvu, na pomirenje, i tako dalje. Htio bih podijeliti sa Vama, kako sam ja zaista doživio ovaj Advent. Kako je u Selenči započeo tečaj za bračne parove, a predavač je iz Novog Sada, psiholog Maja Pavlov, svaki put, trebam ići po gospođu Maju u Bačku Palanku na autobusku stanicu. Tako je to bilo i 30. studenog, kada je bilo jedno od predavanja. Zaputio sam se svojim autom za Bačku Palanku. Slušao sam božićne pjesme (priznajem, božićne), vozio sam svoj auto nekom normalnom, prosječnom brzinom (oni koji me poznaju znaju da sporo vozim), i sasvim normalno, bez nekoga velikog razmišljanja putujem ka Bačkoj Palanci. Međutim, odjednom, moj pogled je bio usmjeren na levu stranu, natpis ispisan velikim slovima, BP. Tek nakon 50 m vožnje, shvatio sam da je taj natpis držala jedna gospođa, srednjih godina. Zapravo je htjela poći za Bačku Palanku. Nastavio sam dalje, ali, nakon kojega minuta vožnje, u sebi sam osjetio snažan osjećaj da se trebam vratiti i povesti je za Bačku Palanku. Upravo sam tako i učinio. Ja stajem, ona sa vrlo bojažljivim izrazom lica, plašljivim glasom upita: jeste li stali zbog mene? Potvrdno joj odgovaram, te govorim da slobodno uđe. Od brzine situacije nismo se ni upoznali, ni pružili ljudski ruku, odmah smo nastavili ka Bačkoj Palanci. Čekala je dugo. Putuje za Novi Sad, a tako stopira svaki dan. U razgovoru sa njom, saznao sam da svaki dan stopira kada krene na posao iz Novog Sada, a isto tako, kada krene za Novi Sad. Svaki dan tako. Vani je bilo dosta hladno, žena, blago promrzla, stoji u mraku, sva uplašena. Razmišljam ja, a kaže i ona, znate, možda jednom stane neki kriminalac, možda jednom stane netko tko će me povrijediti, možda jednom stane netko i mene ne bude više nikada, ali ja drugi posao nemam, ja drugu šansu nemam. Znate, moja plata je vrlo mala, jer nemam određeni postotak, a putni trošak nemam. Svo vreme sam je slušao i razmišljao što zapravo ta žena radi, koji je njen posao. Nastavili smo vožnju dalje, bližili smo se velikoj raskrsnici prema Bačkoj Palanci. Rekla je da je ovdje ostavim, ide dalje za Novi Sad. Razmišljam u sebi; ide dalje u nepoznato, ide dalje u opasnost. Nisam izdržao i postavio sam pitanje: Čime se gospođo bavite? Koje Vam je radno mjesto? Odgovor je bio vrlo kratak, jednostavan: Ja sam školski psiholog. U meni su se prelamali razni osjećaji. Tuga, bijes, razočaranje. E moj živote! Psiholog! Treba joj stopiranja svaki dan nekoliko sati, radno vrijeme, što joj ostaje kada dođe u svoj dom?! Da čini nekome zlo, da narušava mir, ogovara, napakosti?! Ne! Potreban joj je Advent kojega nema, potrebna joj je nada koju nema. Ja sam bio sretan, jer sam joj možda na neki način malo dao svoga Adventa, svoje nade. Ostao sam obogaćen za jedno novo iskustvo, dobio sam ohrabrenje da činim dobro bez obzira na sve, bez obzira na svakoga. I donio sam čvrstu odluku koju mi nitko neće poljuljati: ovaj Advent nije isti kao i svaki drugi, ovaj život neću životariti. Ja ga hoću živjeti, bez obzira na sve, bez obzira na svakoga, ja hoću i želim činiti dobro.
Vlč.Siniša Tumbas Loketić
Photo: www.pixabay.com
Dodajte komentar