Vjera Meditacije Mama i psalam 130
Meditacije Vjera

Mama i psalam 130

Ova priča iz mog života ima tužan i ohrabrujući dio. To je priča svih nas jer putovanjem ovom zemljom stižemo i do cilja, nebeske domovine kojoj prethodi prelazak i rastanak s ovozemaljskim. Kršćanska nam vjera rasvjetljuje taj sastavni dio našeg života i daje mu puni smisao i nadu. Drugi, kojima hodaju bez milosti vjere, suočavaju se sa zidom rastanka nakon čega preostaju samo bol i sjećanja, sjećanja koja neizostavno blijede,  dok i ona sama ne iščeznu.

Roditelji su me više godina nestrpljivo iščekivali prije nego što sam pozvan u život. Gospodin mi je preko majke, osim tjelesnog, darovao i život u vjeri;  ponukana, ne znajući zašto, krstila me u tajnosti na temelju klice vjere koja je u njoj još tada nicala, ali koje tada nije bila u potpunosti svjesna. Zrno koje je palo na plodno tlo izniklo je u najvećoj krizi našega obiteljskog života. Tada sam imao dvanaest godina. U svome sam mladalačkom umu nazirao tamne oblake koji su se pojavili u odnosima između mojih roditelja. Nazirao, ne i razumio. Razilazak majke i oca bio je gotovo neminovan. No, onda je došla milost. Majka se odrekla svoje dugogodišnje želje, želje koje se grčevito držala, a koja se ispriječila između nje i Gospodina. Tako je Bog u njezine otvorene ruke mogao staviti spas braka i obitelji, a povrh svega toga i najveći dar – vjeru koju je prenijela na sve nas – oca, brata i mene, a kasnije i na više prijatelja i poznanika.

Zašto je trebala otići ranije? pitanje je koje zadobiva smisao  zapravo samo u tami vjere; ne znaš odgovor, ali ipak vjeruješ Onome u kome se nalaze suštinski odgovori našeg postojanja. Ili, kako kaže sveti Pavao, „vjera je već neko imanje onoga čemu se nadamo, uvjerenost u zbiljnosti kojih ne vidimo.“ Sve se odvilo brzo, u godinu dana. Zaplakao sam tek na sprovodu kad se rastanak materijalizirao i kad sam se, zajedno sa svojim bratom, susreo s ljubavlju svih onih koji su je voljeli. A bilo ih je doista mnogo.

Kada u molitvama naiđem na psalam 130, sjetim se živo moje majke. To je bio njezin omiljeni psalam. Tako je dobro „čujem“ kako naglašava uvodni redak i molbe koje se slijede:

„Iz dubine, Gospodine, vapijem tebi:
Gospodine, čuj glas moj!
Neka pazi uho tvoje
na glas moga vapaja!“

Zatim stojim netremice kod onog pitanja  koje „drma“ iz korijena  i budi iz uspavanosti: „Gospodine, tko će opstati?“ i dobivam odgovor olakšanja o praštanju, i službi:

„Ako se, Gospodine, grijehâ budeš spominjao,
Gospodine, tko će opstati?
Al’ u tebe je praštanje,
da bismo ti služili.“

Slijedi poletni dio koji opisuje Onoga u koga se toliko pouzdavala (i ja, ti, i mi):

„U Gospodina ja se uzdam,
duša se moja u njegovu uzda riječ.“

Čitam i naglašavam dinamično ponavljanje redaka o noćnoj straži koja nestrpljivo iščekuje zoru, to jest Gospodina, da konačno rasprši svakovrsne tmine. Iskustveno znaju o čemu psalmist govori svi oni koji su bili stražari u vojsci, dežurni noću ili oni koji bdiju pored djeteta ili bolesnika. Brat i ja bili smo uz nju dok je iščekivala posljednje sate. Predala je duh svoj u zoru.

„Duša moja čeka Gospodina
više no zoru straža noćna;
više no zoru straža noćna
nek’ Izrael čeka Gospodina.“

Psalam završava predivnim finalem – finalem koje je povezan s uvodnim redovima ove meditacije – s rastankom:

„Jer je u Jahve milosrđe
i obilno je u njega otkupljenje;
on će otkupiti Izraela
od svih grijeha njegovih

i ponovnim sastankom.“

Volio bih porazgovarati s mojom majkom. Da me opomene, ukori, posavjetuje. Razmišljam o ovom psalmu koji stoji kao molitva, ali i kao poveznica sa onom meni milom osobom koja je nekoć taj isti psalam izgovarala na ovoj zemlji. Sad ga moli iz druge perspektive; perspektive koju s jedne strane jasno, a s druge pomalo nedokučivo opisuje sveti Pavao: „Doista, sada gledamo kroz zrcalo, u zagonetki, a tada – licem u lice! Sada spoznajem djelomično, a tada ću spoznati savršeno, kao što sam i spoznat!“

Psalam 130, koji svakom svojom riječju smjera prema Gospodu, povezuje nâs koji se nalazimo na putu  i one koji su već prešli iz djelomičnog u savršeno. Gdje se i mi nadamo doći. Amen, draga mama!

Piše: Robert Semnic, prof. dr. sc. med

Izvor: ZVONIK, Katolički list Subotičke biskupije; godište XXIV; broj 10 (XXIV); listopad (oktobar) 2017.

Foto: pixabay.com uz obradu autora

Tagovi

Robert Semnic

Robert Semnic, liječnik, znanstvenik, profesor radiologije, kateheta
Rođen je u Dubrovniku 20. IV 1966. godine gdje je i kršten. Srednju medicinsku školu i Medicinski fakultet završava u Novom Sadu. U braku je sa Marijom sa kojom ima troje djece: Borisa, Isidoru i Hanu. Bio je zaposlen na Institutu za onkologiju u Srijemskoj Kamenici kao radiolog a kao profesor na Katedri radiologije Medicinskog fakulteta u Novom Sadu do 2016. godine. 1999. godine je diplomirao na Katehetsko-teološkom Institutu u Subotici. Suradnik na Radio Marije u emisiji „Vjera i zdravlje“ 2004. godine. Suradnik je portala www.svjetlo-vjere.com od njenog osnutka a od 2015. godine je suradnik lista "Zvonik", mjesečnika Subotičke biskupije. Od 2016. godine radi u Švedskoj kao radiolog.

Dodajte komentar

Kliknite ovde kako biste dodali vaš komentar

This site is protected by reCAPTCHA and the Google Privacy Policy and Terms of Service apply.

The reCAPTCHA verification period has expired. Please reload the page.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.