U hagioterapiji još nismo razrađivali pitanje ljepote. Prisjetimo se, bit egzistencije ili bitka je dobrota, istina, jednota i ljepota. Upravo je ljepota ona snaga koja može najprije pomoći pacijentu i koja će ga najprije zahvatiti. Nasuprot tome, manjak ljepote ne dopušta nam da pacijentu pružimo pomoć te pacijent ne može dobiti silinu duha iz hagioasistenta; stoga sav napor hagioasistenta oko hagiopacijenta ostaje polovičan.

Kad promatramo subjektivno, lijepo je ono što nam se sviđa. Međutim, to subjektivno promatranje je dvoznačno. Jer, može nam se sviđati neki kič, nešto površno. Kad otkrijemo da nema dubinske ljepote u nečemu što nam se na prvi pogled svidjelo, odbacujemo to. Ljepota dakle nije ono što nam se sviđa na prvi pogled. Ljepota je nešto što dodiruje dubine čovjeka. Ako promatramo neku našminkanu, dobro odjevenu djevojku, čini nam se da je divna, ali kad malo bolje pogledamo, vidimo da je hladna. Pogledajmo zatim neku staricu, bez šminke, moderne haljine i frizure koja bi ju činila privlačnom; ona zrači nečim čudesnim. Kažemo da je to šarm. A šarm je nešto dubinsko i nutarnje što privlači; to je toplina koja struji iz nekoga. Šarm je zapravo ljepota duše. Budući da je čovjekova duša stvorena iz Stvoritelja, a Stvoritelj je bitak, znači da je Stvoritelj u biti ljepota. Duša, zato što je stvorena iz Stvoritelja, ima u sebi neki vrstu sjećanja na ljepotu. Mi imamo sjećanje na onu ljepotu koju su imali Adam i Eva prije grijeha. Dakle, ljepota je ono što se sviđa našoj duši, što nas ispunja, čini sretnima, u što se zagledamo i što ne možemo prestati promatrati.

Sjetimo se turista. Oni kreću na daleka putovanja samo da bi vidjeli neku ljepotu. Jesmo li ikada razmišljali kako to da kršćanstvo ima toliko lijepih arhitektonskih zdanja? Jesmo li razmišljali odakle to da Crkva toliko pazi u liturgiji na vrhunski sklad i ljepotu, da je estetski uređena, da ima najljepšu glazbu? Jesmo li svjesni da Katolička Crkva u svojem nauku, liturgiji, zgradama, u svemu ima ljepotu koja je iskonska? Kad duša dođe do te ljepote, zahvaćena je i to je nešto što se ne da iskorijeniti te duboko liječi čovjeka.

LJEPOTOM POČINJE LIJEČENJE U HAGIOTERAPIJI

U hagioterapiji ne možemo bez ljepote i na tome treba početi liječenje. Budući da je ljepota Stvoritelj i budući da je čovjekova duhovna duša izišla iz Boga – Bog je u njegovo tijelo udahnuo svoj dah, duša zna za onu iskonsku ljepotu i ona osjeća kad se ta ljepota pojavi. Zato hagioasistent mora biti čovjek koji u sebi ima smisao za lijepu glazbu, arhitekturu, slikarstvo, kiparstvo, književnost. Treba zračiti iskonsku ljepotu, da ona iz njega izlazi i dotiče dušu hagiopacijenta tako da ovaj to osjeti.

Svaki hagiopacijent najprije će osjetiti ako riječi hagioasitenta zvuče poput glazbe, ako je pogled njegovih očiju vedar poput najljepše melodije, ako je njegovo srce prepuno dobrote, istine i ljubavi, ako u njemu vlada sklad. Tada će hagiopacijent čuti ono što mu se govori i početi se mijenjati.

Drugačije rečeno, ono što nas vara u hagioterapiji jeste kad vidimo da se nešto popravlja kod pacijenta, a da ne dolazi do izliječena. Što vrijedi liječiti ako ne izliječimo? Sjetimo se, Isus je odmah izliječio čovjeka, kome je rekao da bude zdrav, odmah je ozdravio. To je duhovna dimenzija! Isus je rekao, ako vjerujemo, činit ćemo djela koja On čini. A mi bismo htjeli spustiti na psihoterapiju umjesto da čitavu medicinu dignemo na razinu duhovne duše, na razinu duha i da joj pomognemo.

Biti hagioasistent ne znači načiniti nešto o bitku, o transcendentalima i onda raditi s hagiopacijentima; ne znači sjesti pokraj svoga mentora i kraj njega učiti kako se to radi. Hagioasistent mora duboko u sebi imati utisnutu ljepotu; mora voljeti pjesništvo, klasičnu glazbu, kiparstvo, slikarstvo, arhitekturu.

Sjetimo se Beethovena. Kada je komponirao Misu solemnis i Devetu simfoniju, bio je gluh. Zamislite, kompozitor, a gluh. Rekao je da bi se odavno ubio da ne poznaje Boga. Kada je htio komponirati, odlazio je u prirodu. Pisci njegova životopisa pišu da je šetao i kad bi bila oluja ili jak vjetar, on ništa ne bi primjećivao, samo je mislio na melodiju koja ga je zahvatila, da nju zadrži i stavi u note. Bio je vrhunski kompozitor svih vremena. Njegova Peta simfonija upravo odražava njegovu dramu u kojoj se htio ubiti, ona nje njegov put iz smrti u život i do odluke da živi drugačije. Prvi taktovi te melodije su potresni, u njima se osjeća tuga i nešto mračno, a opet je tu i neka ljepota, koja teži da bude izražena. U drugom stavku dolazi melodija koja kao da govori: bit će dobro, a u trećem i četvrtom stavku osjeća se prodor u svjetlo, u ljepotu u život.

Pravi prenositelji ljepote obično su i patnici. Jer, nećemo ući u ljepotu ako nismo duboko sabrani, ako nismo dane i dane odvojili za ljepotu, ako nam ljepota nije bila na prvom mjestu. Jer ljepota, to je Bog. Ljepota je bitak, život i sve što čovjek treba; ljepota je zdravlje tvoje i tvoga pacijenta. Ljepota je sklad svega što je u čovjeku. Ljepota je i sklad dobrote, istine i jedinstva, ljubavi u bitku.

Uredio: Siniša Tumbas Loketić

Preuzeto. HAGIOHR