Raskinuvši spone zemaljskog življenja,
Duša joj ko strijela odaslana
Vrata nebeskih dvora otvorila.
U blistavom sjaju mističnog zračenja
Usred raja pojavi se slavom obasjana.
Zaljube se odmah stanovnici neba,
Gledajući ljupko, pridošlo stvorenje,
Slatkim je zovom dozivati stadoše,
Da pristupi prijestolju svom časnom
I Sin da je Ocu predstaviti može.
Presveto Trojstvo, s radošću bez mjere,
Tri krune joj udijeliti želi, ko ljubavi pečat.
Mjera to je obilata i pokloni vječni
Što Bog daje za nagradu njenih djela
Djevice, Mučenice i Naučiteljice.
Videći tu preveliku slavu, pitaju se tko je ona,
Gdje joj je mjesto i podnožje njenim nogama;
Jer motreći je tako blistavu i krasnu,
Svima na um pade, da za takvu zvijezdu
Bog u nebu pripravit će pored sebe mjesto.
Približi se Djevici serafin ognjeni,
Možda onaj koji srce ranio je,
I po volji božanskoga Kralja,
predstavlja je vojsci mnogobrojnoj
da postavi je na začelje sili nebeskoj.
Kad joj ime izgovori časno,
Svak za sebe poče da je traži,
Anđeli je zovu i sveci ju mole,
a vidjevši kako svi je žele,
Bog, Gospodin i Gospodar, reče im ovako:
Svaki zbor nek zastupnika ima,
I dođe pred mene izložiti stvar;
Čiji razlog nađem da je vrijedan,
Odvest će k sebi željkovani dar;
Djevicu koju njima udjeljujem sam.
Baci se u borbu zbor naučitelja.
Orao iz Hipona, slavni Augustin,
Malo zatim, od svetih osnivatelja,
Pojavi se u borbenom žaru
Ignacije iz Loyole, njen pobornik jak.
Ispovjedaoci i mučenici žurno iziđoše
Želeći svoja prava podastrijeti:
Među njima orijaši, Lovro i Fernando, a
Od svih devet korova blaženih
Pojave se predstavnici svoj razlog iznijeti.
Bijaše ondje sveti Pavao, uzor apostola,
Iz djevičanskog zbora pojavi se Ivan,
I David, na čelu prorocima,
Stajaše ondje, a s neizrecivom željom,
Potiče ih sveti Dominik de Guzman.
Padoše ničice pred Bogom, tri puta svetim,
Moleći njegov sveti blagoslov;
Marija se smiješi i milo ih gleda,
Kraljevskim plaštem zakriliti želi,
U času kad Augustin važno prozbori:
“Gospodine, od naučitelja ova molba proizlazi,
I meni je dužnost da ju obrazložim:
Terezija je u mistici naučiteljica savršena;
Njezine knjige potvrđuju, njezino britko pero
otkriva što nijednom smrtniku nije bilo znano.
Velikoga uma, oštrine pameti
Proširio se njezin glas do kraja zemlje.
Naučiteljicom neka je zove vojujuća crkva,
Svima neka je znano, jer s gorljivom čežnjom,
I od sviju žena, nju sam izabrao.”
-“No ja”, prozbori Apostol, “koji sa toliko žara
Za Krista sam duše pridobivo,
Zbog njezinog dara i majčinske brige,
Želim da njezino prijestolje slavno
Bude među nama i da ovdje boravi trajno.”
– “Ne može tako!” poviče Ignacije,
“Ne ustupam svoja prava pred vama obojicom,
Ja, vojskovođa i Otac Družbe Isusove,
glavu bi njenu ukrasio aureolom Osnivatelja,
Jer je bila nadahnuće Božjih bojovnika.”
“A dar proroštva što ga imaše u tolikoj mjeri?!”
Javi se David u pravi čas: “zar ne pripada nama?”
“A želju za mučeništvom što ne mogaše ostvariti?”
Prekinu ga sveti Lovro, gorljivoga lica:
“Zar nećete nju u društvo mučenika postaviti?”
“Ona je Djevica i ja ju molim”, Krstitelj
odlučno reče, “i bez rasprave više” —
“I ja je želim među nama”, poviče Fernando,
“Zar Terezija u svom samostanu, po tolikim
Krepostima nije istinsko svjedočanstvo dala?”
I tada duše što slušahu u tišini,
Zadjenuše neviđenu bitku,
Svi je žele za se pridobiti,
Jer sam pogled na nju radost im donosi,
Govoreći složno da joj premca nema.
Anđeli, arkanđeli, vrhovništva i moći
Prepiru se za nju, ne htijuć ustuknut,
I glasi im se čuju s neba na kraj zemlje.
Pridruže se k njima uzvišeni serafíni,
Svi uporni u borbi, želeći pobjedu.
“Od ljubavi”, reče jedan, “živjela je ko što
Živi serafin što na zemlji ima dom,
Ta ona anđeo je pravi, iseljen sa neba,
a ja, da od ljubavnoga žara ne umre na zemlji,
Probodoh joj srce vrhom strijele plamene.”
Pokraj njenog prijestolja smiren Josip čeka
I Kristu potiho kazuje na uho:
“Nikome svoje pravo ne dajem tek tako
I molim za pravdu da je uza mene ona
Koja na svijetu bila tajnica je moja.”
“Dobro”, Zaručnik reče, “nikad se dosad
U nebu slično ništa dogodilo nije.
Razlozi su sve to opravdani, vrijedni;
ali, reci mi ti, Ljubljena zaručnice moja, na kojem
prijestolju slave želiš biti i na njemu moju ljubav veličati?”
“O, ljubavi moje duše i istinski živote,
Moja sloboda pripada tebi, jer sam ti je u cijelosti dala;
Ne poželi da promijenim svoju prvu volju,
i pusti me da pjevam, slobodna il sužnja,
‘Tvoja sam, za Tebe sam rođena’.”
I tada Isus, Bog Svemogući,
Zatočen od ljubavi zaručnice koja premca nema
Obrati se u ljubavi i dobroti svojim sinovima
Usred tišine, usred raja bajnog
Grešku tad napravi Sudac na vlastitom sudu.
“Zaručnica pripada Zaručniku”; nema dvojbe više,
“Čavao iz svoje ruke ja sam njojzi dao
kao oružje za borbu, s njim je bitku zadobila,
I jer sam s njome bio zaručen na zemlji,
Terezija ne pripada nikome, Terezija je moja.”
Prevela sa španjolskog: s. Elizabeta od Presvetog Trojstva
Izvor: karmel.hr
Foto: wikipedia.org
Dodajte komentar