Danas, povodom Jubileja svećenika i sjemeništaraca, Sveti Otac predvodi tri meditacije u tri papinske bazilike: Sv. Ivanu Lateranskom u 10 sati, Sv. Mariji Velikoj u 12 i Sv. Pavlu izvan zidina u 16 sati. U tweetu s računa @Pontifex pozvao je na molitvu za ovaj dio Svete godine milosrđa posvećen svećenicima, koji je započeo jučer, a završava sutra, 3. lipnja.

U prvoj meditaciji, istaknuo je kako milosrđe obuhvaća i ženstvenu ljubav majke koja novorođenom djetetu pruža sve što mu je potrebno da živi i raste, kao i mušku postojanu vjernost oca koji stalno podržava, prašta i potiče djecu da rastu. Milosrđe – kazao je – plod je saveza, a istovremeno je potpuno besplatan čin dobrohotnosti. Razmatrajući milosrđe, uviđamo da je ono Božje ime.

‘Ništa nas ne ujedinjuje s Bogom više od čina milosrđa’

Napomenuo je da tri puta klasičnog misticizma – put čišćenja, prosvjetljenja i sjedinjenja – nisu susljedne faze koje se jednom zauvijek prođu. „Nikada ne prestaje naša potreba za ponovnim obraćenjem, dubljom kontemplacijom i većom ljubavi. Ništa nas ne ujedinjuje s Bogom više od čina milosrđa, jer je po milosrđu Gospodin oprostio naše grijehe i daje nam milost da činimo djela milosrđa u njegovo ime“ – objasnio je.

Tri konkretna savjeta za razmatranje

Svećenicima je ponudio tri konkretna savjeta za njihovo današnje razmatranje: prvo, zadržati se na onome što ih dodirne, bez potrebe žuriti naprijed u molitvi; drugo, imati na umu kako valja iskazivati milosrđe [španjolski misericordiar], kako bi primili milosrđe [ser misericordiados]; treće, moliti za milost da kao svećenici budu sve spremniji primati i iskazivati milosrđe; a to uključuje i – kako je objasnio – „obraćenje našeg institucionalnog mentaliteta“. „Ako naše strukture nisu žive i usmjerene na otvaranje ljudi Božjem milosrđu i iskazivanje milosrđa drugima, mogu se pretvoriti u nešto vrlo bizarno“, čak i „kontraproduktivno“.

Napomenuo je da je milosrđe „dinamično“, ne imenica s fiksnim značenjem ili opisni pridjev, nego „glagol – ‘iskazivati milosrđe’ i ‘primati milosrđe’ – koji potiče na djelovanje“. Ono, k tome, uvijek raste i širi se, prelazeći od dobroga na bolje i od manje na više. Očevo milosrđe – dodao je – „nema krova ili zidova, zato što se rađa iz njegove suverene slobode“.

Od otuđenosti do slavlja

„Od otuđenosti do slavlja“ tema je koju je papa Franjo izabrao za svoj prvi nagovor, pitajući: Gdje je danas najpotrebnije Božje milosrđe? Stoga je predložio razmatranje dva trenutka iz prispodobe o milosrdnome ocu: izgubljeni sin koji je ostao bez ičega, u svinjcu, i koji dolazi k sebi sjećajući se očeva doma te trenutak kad ga otac grli i oblači za proslavu; „poput nas, ako smo ikada otišli na ispovijed prije mise i onda se iznenada pronašli odjeveni i usred slavlja“ – primijetio je Papa.

Potaknuo je svećenike da se zadrže na tom trenutku srama i dostojanstva, zamišljajući „bujanje milosrđa poput krvi“. „Ta krv je Kristova krv, krv novog i vječnog saveza milosrđa“. Ona je „naše jedino blago, jedina stvar koju možemo dati svijetu: krv koja pročišćuje i donosi mir u svaku stvarnost i svim ljudima. Krv Gospodinova oprašta grijehe. Krv koja je istinsko piće, jer nas budi i oživljava ono što je umrlo zbog grijeha“.

Plodna napetost: grješnici kojima je vraćeno dostojanstvo

„Važno je da svatko od nas osjeti plodnu napetost koja se rađa iz Gospodinova milosrđa: istovremeno smo grješnici kojima je oprošteno i grješnici kojima je vraćeno dostojanstvo“ – rekao je Sveti Otac. Mi smo, poput Šimuna Petra, između našeg krajnjeg srama i našeg uzvišenog dostojanstva. Samo milosrđe čini tu situaciju podnošljivom. Bez milosrđa bismo povjerovali u vlastitu pravednost ili bismo se povukli u vlastitu nedostojnost.

Ništa manje od beskrajnog milosrđa Kristova srca ne može biti lijek za svo zlo i za patnju koju vidimo u ljudskim životima – nastavio je Papa. Milosrđe se k tome slobodno prihvaća ili odbacuje. Možemo dugo živjeti ne tražeći Božje milosrđe svjesno i na izričit način. „Onda jednoga dana shvatimo da je ‘sve milosrđe’ i gorko zaplačemo što to nismo spoznali ranije, kad nam je najviše bilo potrebno“. Do takve moralne bijede dolazimo kako bismo osjetili žalost zbog grijeha i postigli istinsko pokajanje. Ako to izostane, onda nam „nedostaje sloboda da vidimo kako grijeh utječe na čitav život. Ne prepoznajemo bijedu i stoga propuštamo milosrđe.“

Milosrđe se ne iskazuje “slučajevima” nego osobama

Milosrđe djeluje tako da „zaprlja ruke“ – dodiruje i uključuje se, postaje osobno. Ne prilazi „slučajevima“ nego osobama i njihovim bolima. Milosrđe uzdiže onoga kome pomaže; onaj tko iskazuje i onaj tko prima milosrđe postaju jednakima – kazao je papa Franjo. Milosrđe ne prelazi preko objektivne štete koju je učinilo zlo, nego zlu oduzima moć nad budućnošću, nad životom. Milosrđe je uvijek zaogrnuto nadom. Znak da smo ušli u Očevo milosrđe je želja da mi sami budemo milosrdni prema drugima.

Jedini način kako možemo biti „preobilni“ u odgovoru na Božje preobilno milosrđe jest da budemo potpuno otvoreni njegovom primanju i dijeljenju s drugima. Po milosrđu prelazimo iz „otuđenja u zagrljaj“, iz „otuđenja u slavlje“ – ustvrdio je Sveti Otac, zaključujući svoj prvi nagovor molitvom 50. Psalma.

Izvor: radiovatican.va

Foto: radiovatican.va