Terezija smatra da „sve zlo na svijetu potječe odatle što se ne poznaju istine Pisma jasno i istinito“ (Moj život, 40, 1.). Stoga i istinsko razumijevanje onoga što Bog čini za nas, dakle spasenja u našemu životu, za Tereziju je moguće samo polazeći od Svetoga pisma u kojemu je sadržana povijest spasenja. To potvrđuje intimnu vezu između Riječi Božje i vjere. Za Tereziju jasno je da Božja Riječ posreduje vjeru – „Njegove su riječi djela. O Bože mili,kako li se jača vjera i uvećava ljubav!“ (Moj život, 25, 18.) – ali isto tako, po njoj, vjera sa svoje strane čini da možemo slušati Božju riječ: „[onima koji] nemaju živu vjeru, već mrtvu, [Bog] ništa ne govori“ (Misli o Božjoj ljubavi, 1, 11.).
Kada kaže da su „riječi Gospodnje djelotvorne u nama“ i da„ne će ostati neispunjen ni jedan djelić slova njegova“ (Moj život, 40, 1.), Terezija misli na djelo koje je ostvareno u Isusu Kristu, ali misli i na svoje iskustvo, na konkretnu ljudsku povijest u kojoj se Božja riječ čini konkretnom. Ukratko, Božja riječ u nama je djelotvorna. Dakle, ona ima snagu mijenjati život, stvarati novoga čovjeka. Riječ Božja govori o Isusu Kristu u kojemu je do kraja ostvarena, ali govori i o našoj povijesti. Tako se ostvaruje ono u što je Terezija iskustveno bila duboko uvjerena: ne postoje riječi Svetoga pisma za koje Bog ne bi mogao učiniti da budu ostvarene u našem životu. „Kad govori Gospodin, riječi su i djela. Makar riječi i ne poticale na pobožnost, nego bile prijekorne, otprve pripravljaju dušu pa je taj govor osposobljuje, raznježuje, prosvjetljuje, razveseljuje i smiruje. […] Gospodin hoće da se shvati da je moćan i da su njegove riječi djela.“ (Moj život, 25, 3.). I zato možemo reći da najbolje razumiju Sveto pismo oni koji iskustveno razumiju Božju riječ i vide djelo koje je Božja riječ u njima učinila.
Sve ovo što smo rekli vodi nas do srži i vrhunca Terezijina iskustva i duhovnosti. Razumijevanje ljudskoga života kao povijesti spasenja, govori o tomu da se radi o kategorično kršćanskom iskustvu, a to je iskustvo Boga u Isusu Kristu. Kod Terezijesredišnja je tema čovještvo Isusa Krista. To je čovještvo „vrata kroz koja moramo ući ako hoćemo da nam nenadmašivo Veličanstvo razotkrije velike tajne“ (Moj život, 22, 6.). Razumljivo je, stoga, da Terezija veliku pozornost posvećuje povijesnomu Isusu, Isusu evanđelja, ali koji je sada proslavljen. Iskustva Krista u Terezijinu životu povijesna su: mistično proživljava etape Isusova života. Ona npr. savjetuje sestrama:
„Ako ste vesele, gledajte ga uskrsloga, jer će vas razveseliti sama pomisao na to kako je izišao iz groba. […] Ako ste u nevoljama ili tužne, pogledajte ga na putu prema vrtu. […] Ili ga, pak, pogledajte privezana uza stup, puna boli, cijeloga tijela izmrcvarena zbog toga što vas toliko ljubi; […]. Ili ga pogledajte pod teretom križa, a da mu nisu dali ni da predahne. On će vas pogledati tako lijepim i samilosnim očima, punim suza, i zaboravit će na svoje muke zato da vama ublaži vaše, samo zato što se idete tješiti s njim i što okrećete glavu da ga pogledate.“ (Put k savršenosti, 26, 4.-5.)
To joj pomaže i da svaku svoju životnu situaciju može živjeti i tumačiti kristološki – u svemu je Krist uz nju – i slijediti Isusa u svim događajima svojega života. „Činilo mi se da je stalno pokraj mene Isus Krist.“ (Moj život, 27, 2.) Nije samo pashalni misterij, nego je svaki događaj Isusova života za nas događaj spasenja. Zato je potrebno gledati zajedno muku i život Kristov, “odakle nam je došlo i dolazi sve dobro.“ (Moj život, 13, 13.)
Slijediti Isusa Krista, puno je više od usvajanja moralnih zahtjeva koje proizlaze iz njegova nauka: znači biti jedno s njim. Kako bi se to ostvarilo, potrebno je, po Tereziji, da se „vidi uzvišenost, ljepota i slava presvetoga čovještva“ (Moj život, 28, 9.).
Izvor i foto: Karmel Marija Bistrica
Dodajte komentar