Došašće“ ili „advent“ ili „dolazak“ ili „prisutnost“, za čovjeka u antičkom dobu označavao je pohod kralja odnosno cara nekoj provinciji svoga kraljestva. Židovi, naša starija braća, kako čitamo u starome zavjetu žive u neprestanom iščekivanju Mesije, Pomazanika Božjeg, krvnog potomka velikog kralja Davida, koji će jednoga dana u slavi doći i osloboditi svoj narod od svakog moralnog i političkog ropstva uspostavljajući Božje kraljevstvo i pravdu. Mi kršteni, obilježavamo četiri tjedna prije Božića kako da bi se podsjetili tog židovskog očekivanja, sem toga da imamo na umu iščekivanje Isusova dolaska na ovaj svijet kao Bogočovjeka ali i njegov dolazak u vrijeme kada će se od nas tražiti račun za naše djelovanje u ovozemaljskom životu.

Došašće je termin koje nam govori o vremenu. Dimenzija je to koja nam sada često nedostaje u ovome užurbanom svijetu, ili samo mislimo da nam nedostaje? Ipak, Bog ima vremena za nas! To je prva stvar koju nam na početku liturgijske godine daje da je otkrijemo s novim oduševljenjem. Da, Bog nam daruje svoje vrijeme! U tom vidu, vrijeme je već u sebi znak temeljne Božje ljubavi: dar što ga je čovjek, kao i svaku drugu stvar, sposoban vrednovati ili, naprotiv, rasipati, prihvatiti ga u njegovu punu značenju ili ga zanemariti tupom površnošću. Kada bližnjemu darujemo naše vrijeme to znači da ga ljubimo, i tako mu poklanjamo deo nas, deo našega bića.

Iščekivanje je prisutno u našoj svakodnevnici, kako u našem osobnom životu, obiteljskom i društvenom, u bezazlenim situacijama tako i u najvažnijim. Tu se mogu ubrojati: očekivanje prinove od strane roditelja, čekanje nekoga rođaka ili prijatelja iz daleka kog dulje vrijeme nismo vidjeli. Ukoliko su to maldi: očekivanje ishoda nekog ispita, testa,  susret sa simpatijom ili razgovor za posao. Ukoliko je riječ o nekim prisnojim odnosima: očekivanje susreta sa voljenom osobom, njeno pismo, SMS, ili prihvatanje nekog sudbonosnog prijedloga. Kažu da čovjek živi dok živi nada, sve dok nešto iščekuje. Čovjeka po njegovim nadama i očekivanjima možemo prepoznati i stvoramo sliku o njegovom duhovnom i moralnom uzrastu. Mi kršteni smo pozvani darovati naše vrijeme i naše iščekivanje Isusa i prakticiranju pouka koje nas je On naučavao, to jeste ona osobina koja treba biti u središtu naših života.

U velikom Božjem djelu, čija nam proslava predstoji nakon Došašća, nitko nije mogao ni zamisliti da će Gospodin darovati svoga Sina utjelovljenog u krilu jedne ponizne i jednostavne djevojke, zaručnica Josipa pravednoga. Ona, Bezgrešna Marija iz Nazareta „ostaje djevica u začeću svoga Sina, Djevica u porodu, Djevica trudna, Djevica majka, vazda Djevica“ (sv. Augustin) te kao tavkva predstavlja sliku i uzor Crkve. Vjerojatno ni ona sama to nije mogla zamisliti, a ipak u njezinu srcu je očekivanje Spasitelja bilo tako veliko, njezina vjera i njezina nada su bili gorljivi, te je Gospodin mogao naći u njoj dostojnu majku Otkupitelju čovjeka.

Na putu došašća sjaji zvijezda Marije Bezgrešne, toga “sigurnoga znaka nade i utjehe“. Da bismo stigli do Isusa u mračnom putu naših nutarnjih vjerskih borbi i prilikama života potreban nam je svetionik, a ima li sjajnije osobe od Marije? Tko bi mogao biti naša zvijezda nade osim nje, zore koja je navijestila dan spasenja? (Spe salvi, 49). Budimo radosni što imamo Bezgrešnu Mariju za majku svih nas. Svaki put kada osjećamo našu krhkost i kada nas zli duhovi navode na zlo, obratimo se upravo Njoj da naše srce primi svjetlo i utjehu. U kušnjama, u olujama koje prijete da nam pokolebaju vjeru i nadu, sjetimo se da smo njezini sinovi i da su korijeni naše egzistencije u beskrajnoj Božjoj milosti. Sama Crkva, premda je često izložena negativnim utjecajima, nalazi uvijek u njoj zvijezdu vodilju koja joj pomaže pronaći pravi put i ići u smjeru koji joj je pokazao Krist. Marija je naime Majka Crkve, kao što su to svečano proglasili papa blaženi Pavao VI. i Drugi vatikanski koncil. Dok, stoga, zahvaljujemo Bogu za taj divni znak njegove dobrote, povjerimo Bezgrešnoj Djevici svakoga od nas, naše obitelji i zajednice, čitavu Crkvu i cio svijet.

Piše: Nikola Knezi, dr. med.

Foto: pixabay.com