Vjera Crkva In memoriam – Tomislav Ivančić
Crkva Vjera

In memoriam – Tomislav Ivančić

“Ništa ne raduje kao radost koju si dao drugome. Umjesto gledanja u strah gledaj u Isusa. Činiti dobro znači pomoći da među ljudima raste ljubav. ”Ovo su samo neke od poticajnih misli profesora Tomislava Ivančića, svećenika zagrebačke nadbiskupije, profesora fundamentalne teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

Ovaj sjajni radnik u vinogradu Gospodnjem je prije neki dan pošao u susret Gospodinu, o kome je s toliko oduševljenja poučavao druge, među kojima sam bio i ja. Na svojim brojnim predavanjima profesor Ivančić je na krajnje jednostavan, ali dubok način ljudima približio vjeru i Boga. Ohrabrivao ih je i podučavao kako se suočiti sa životom, posebno sa strahovima, navikama i ovisnostima.

Područja njegovog znanstvenog rada su bila filozofija, teologija, istraživanje čovjekove egzistencijalno-duhovne dimenzije, gdje otkriva način suvremene evangelizacije te nužnost razvoja duhovne medicine.  Bavio se pitanjima objave, ekleziologije, podrijetla kršćanstva, odnosa ateizma, religija i kršćanstva te novih religioznih pokreta, duhovne patologije i terapije te evangelizacije i etičko-moralne preobrazbe društva. Ivančić je napisao više desetaka knjiga, od kojih je gotovo pola prevedeno na strane jezike, a najpoznatije su ”Budni budite i molite”,  ”33 meditacije. Na putu do smisla”, ”Dijagnoza duše i hagioterapija”.

Zajednica Molitva i Riječ i seminari za evangelizaciju crkve

Na svetkovinu Duhova 1975. Mala zajednica okupljena oko Tomislava Ivančića je u zajedništvu molitve i euharistijskih slavlja tražila snagu koju je Crkva primila na dan Pedesetnice. Iz dubokog iskustva susreta sa živim Bogom se rodila Zajednica Molitva i Riječ. Broj članova Zajednice se povećavao, a svi koji su dolazili na susrete vrlo su brzo dolazili do istog iskustva Duha Svetoga. Postupno su postali uvjereni u Božje djelovanje, okupljali su se na molitvu i pouku, postili i organizirali noćna euharistijska klanjanja.  Počeli su izdavati časopis Koraci  u kojem su opisivali sve bogatstvo Duha koje su primili, a ljudi su se mijenjali čitajući njihove obraćeničke tekstove. Prof. dr. Tomislav Ivančić  je za dalji rad dobio podršku tadašnjeg nadbiskupa Franju Kuharića koji ga je 1979. godine  pozvao da održi Seminar za osnovno kršćansko iskustvo u Mariji Bistrici za svećenike, časne sestre i laike na kojem je i sam bio prisutan. Uslijedili su brojni Seminari iste godine u po svim gradovima Hrvatske te u Sloveniji, Srbiji, Makedoniji i BiH. Studenti su pratili profesora i svjedočili svoje iskustvo Duha.  Uskoro su počeli i samostalno voditi Seminare za evangelizaciju Crkve. Zajedno s Heribertom  Mühlenom, profesorom dogmatike  iz Paderborna u Njemačkoj, koncilskim teologom, vrhunskim stručnjakom u poznavanju teologije o Duhu Svetom i sudionikom karizmatskog pokreta, profesor je 1981. godine istraživao koji bi model bio najprikladniji za“evangelizaciju Crkve“, kako je to nazvao papa Pavao VI.  u dokumentu „Evangelii  nuntiandi“. Termin “Nova evangelizacija“ stvoren je u drugoj polovini 20. stoljeća kako bi se označila potreba za reevangeliziranjem kršćanskih krajeva koji su naglo počeli gubiti kršćanski identitet. Otkrili su da bi najefikasniji model bio prvokršćanski katekumenat koji je u Crkvi prakticiran sve do šestog stoljeća, a koji je otisnut u obredniku Inicijacija – Red pristupa odraslih u kršćanstvo i na temelju kojeg je profesor Ivančić napisao 1983. godine knjigu „Susret sa živim Bogom“. U njoj je praktički, katehetski i metodički predstavio buduće vođenje Seminara za evangelizaciju Crkve. Knjiga je ubrzo prevedena na brojne strane jezike, a na hrvatskom je jeziku dosad doživjela petnaest izdanja. Nakon toga prof. Ivančić držao je oko dvadeset seminara godišnje, a broj ljudi neprestano je rastao. Profesor Ivančić prvi je put 1985. godine pozvan u inozemstvo održati trodnevni seminar u Austriji, a zatim je više puta bio održao seminare diljem Europe, SAD i Kanadi.

Hagioterapija

Tomislav Ivančić utemeljitelj je hagioterapije- terapijskog djelovanja na području čovjekove duhovne dimenzije.Na temelju vlastitih iskustava stečenih u organiziranju pedagoških, teoloških i evangelizacijskih tečajeva te potaknut radovima teologa na području terapijske teologije, 1991. godine osniva Centar za duhovnu pomoć, u radu kojega primjenjuje metodu hagioterapije, terapijske metode duhovne medicine. Hagioterapija je terapijska metoda za ozdravljenje čovjekove duhovne dimenzije odnosno duhovne duše jer čovjek je tjelesno, psihičko i duhovno biće. Suvremeni filozofi i teolozi naziv duhovna duša daju onom dijelu čovjekove duše po kojoj je on specifično čovjek. Hagioterapija kao praktična potvrda navedenih istraživanja smještena je između psihologije i teologije, tj. između čovjekove psihe i njegove religioznosti. Ona proučava duhovnu dušu, ono po čemu je čovjek upravo čovjek – osobnost, intelekt, savjest, sloboda, pamćenje i sjećanje, kreativnost, slobodna volja, kultura, religioznost, etičnost, moralnost, ljubav. Hagioterapija teži oslobađanju od boli na duhovnoj razini, kao što medicina čini na tjelesnoj, a psihijatrija na psihičkoj razini. Riječ hagioterapija dolazi od grčkog hagios – sveto. Ona pomaže u dva smjera,  razvoju čovjeka i terapijski. Otkriva bezgranične mogućnosti razvoja na temelju duhovne dimenzije i liječi oštećenu duhovnu dimenziju.

Hagioterapija pomaže čovjeku da se se krene od zla k dobru, od mržnje k ljubavi, da gleda od bolesti u zdravlje, od smrti u život. Tako mijenja čovjekov mentalitet i čini ga novim. Ona pomaže čovjeku da razvija sebe, da bude svoj, da iz profanosti uđe u svetost, iz ropstva zla u puninu života. Hagioterapijom se želi pomoći čovjeku da počinje vjerovati u dobro, istinu, ljepotu i ljubav, da se pokaje i počne praštati, da postane moralan, pošten, čovjekoljubiv, human i na taj način bude oslobođen od besmisla, boli i patnje. Hagioterapija zahvaća čovjeka u cijeloj kompleksnosti njegova bića, mijenja ga i vraća u svijet obnovljenog i osposobljenog za nove vizije života i razvoja. Hagioterapija je težnja da se čovjek oslobodi od boli na duhovnoj razini, kao što medicina čini na tjelesnoj, a psihijatrija na psihičkoj razini. Duhovna terapija obuhvaća kognitivnu, aksiološku i  teološko – antropološku terapiju. U kognitivnoj terapiji korisniku se nastoji objasniti duhovnu dimenziju čovjeka, u čemu se sastoji njegova duhovna bol i kako iz nje može izaći, te zašto čovjekov duh reagira na zlo, požude, uvrede. Aksiološka terapija traži odluke, mijenjanje stava korisnika od zla prema dobru, pozitivne misli i govor, uspostavlja zakonitosti čovjekova bića i zdravo funkcioniranje duhovne duše. Temeljno u hagioterapiji je da čovjek oprosti svima koji su mu učinili neko zlo-u biti to je preduvjet za duhovno ozdravljenje. Ne manje bitna smjernica hagioterapije je pomiriti se sa samim sobom i Stvoriteljem čime se ostvaruje proces oslobađanja od lažne krivnje i nepovjerenja u opraštanje grijeha.

„Ne liječi pacijenta  znanje hagioterapije nego Duh Božji koji je u tebi. Moraš imati znanje da bi mogao razumjeti pacijenta, a da bi ga izliječio, moraš imati Duha. Znanje je oko, a Duh je svjetlo!“

Dragi prijatelju Tomislave-svjetlost vječna svjetlila ti!

Izvori: laudato.tv, vjera.pondi.hr, www.cdp.hr, in-portal.hr, zmr.hr, Wikipedia

Fotografija: chtphp.hr

Ivan Dodig

Dodajte komentar

Kliknite ovde kako biste dodali vaš komentar

This site is protected by reCAPTCHA and the Google Privacy Policy and Terms of Service apply.

The reCAPTCHA verification period has expired. Please reload the page.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.