Život je put i Put. Slikovito rečeno, naši ljudski životni putevi podsjećaju na križaljke i koliko je ljudi na zemlji, toliko je i „križaljka života“, jer život svake osobe u svoj svojoj kompleksnosti iskrižan je ravnim, okomitim i vodoravnim crtama. Okomite nas crte podsjećaju da smo antihropos i da smo bića od drugoga (kontingentni bitak). Vodoravne da gledamo svijet ispred sebe i pružamo ruke svim ljepotama koje nas okružuju. „prazan hod“ i poteškoće na tom putu su poput tamnih  kvadratića koji nam predočuju stvarnost naše ljudske egzistencije okrnjene praiskonskim padom.

Koracanje je moguće zbog znanstvene istine: znamo da nam je Duh (dah života) izvana darovan u trenutku začeća od samog Stvoritelja, koji se objavio kao Osoba koja je za sebe rekla da je Put. Zbog toga naš životni put nije ostavljen nekim neosobnim silama i zakonitostima svijeta, već je u rukama Osobe koja je apsolutna, a to znači savršena.

Logično je da se pitamo što se to događa s našom inteligencijom kada vjerujemo da su sva rješenja samo u nama, po principu „sad ću ja nekome pokazati!“ i uzeti savjest i život pod svoju ingerenciju, zaboravljajući pri tome temeljnu antropološku istinu da je samo Stvoritelj gospodar naše osobe, života i savjesti. Čovjek čovjeku to ne može nikada biti! Stoga je bitna antropološka terapija moguća samo uz pomoć izvana, a to je Stvoritelj.

Da je zaborav, kao posljedica praiskonskog pada, zasjenio našu osobu, život, savjest, srce, intelekt, svijest, vjeru i povjerenje, ljubav i nadu, karakter, slobodnu volju, kulturu, stvaralaštvo, ljudi najdublje iskuse kada ih teškoće nedaće, osobni padovi, problemi, bolesti, tragedije života dovedu do pitanja znaju li tko su, kamo idu i kako dalje. Obično to izražavaju rečenicom: Došao/la sam do zida?! Kako dalje?

Kroz praksu, tu stvarnost potvrđuju bezbrojni primjeri, od kojih za ovu priliku izdvajam rad s dvjema osobama i terapijski predočavam onaj dio koji ih je probudio i pokrenuo.

KAKO NADIĆI SAMOGA SEBE?

Jedna je osoba doživjela tešku duhovnu patnju, smrt vlastitog djeteta i bračnog partnera oboljelih od malignih bolesti, a druga je sama oboljela od teške maligne bolesti. Obje osobe postavile su pitanje: Kako naprijed?!  Je li moguće ići preko zida? Već kroz ta dva pitanja jasno mi je bilo da me zapravo pitaju pripada li trpljenju čovjekova transcendencija jer „u trpljenju je čovjek u određenom smislu dubinski određen da nadilazi samog sebe i na to otajstvo je pozvan“ (usp. Ivan Pavao II, Salfici doloris 2). ključna je bila riječ naprijed. To je ono po što su došle te dvije osobe! Izrekle su da imaju iskustvo da su im somatska medicina i psihijatrijska pomoć samo ublažite pritisak, donijele olakšanje, ali im nisu pokazale put naprijed. Obje su se i dalje doživljavale kao da su u „logoru“ i ne znaju kako izići iz njega. Olakšanja su samo predasi, ali i dalje je prisutna svijest o vlastitoj zarobljenosti, nemoći i neslobodi. A duša im je i dalje vapila za pogledom prema unaprijed i za pomoć izvana.

Istina je da nam lijekovi i biokemijski procesi ne mogu posredovati vjeru u „naprijed“ i dati odgovore na pitanja i probleme, a da nam psihijatrija pruža pomoć „s unutrašnje strane zida logora“. Profesor Ivančić tu je situaciju predočio na ovogodišnjem Studiju hagioterapije zanimljivom rečenicom kako smo previše tjelesni i zato ne razumijemo čovjeka.

U suvremenom svijetu čovjek previše spoznaje i oslonjen je samo na psihofizičku dimenziju, a antropološka je dimenzija jedva istražena i čovjek se uopće ne trudi prepoznavati ju. A upravo je ona temeljna. Ne može se posredovanje terapije događati na onoj čovjekovoj razini na kojoj je već i sama osoba iskusila nemoć! Imala sam iskustvo te istine u sebi i znala sam da ima trebam otvarati oči duha za lijekove i zdravlje koji su im nadohvat ruku i srca, ali koje su im do sada skrivale njihove patnje.

Ono što je bilo presudno u daljnjem radu s tim dvjema osobama bila je nadahnuta rečenica na prvom susretu: „Ja vam kao hagioasistent nemam što reći, ali mislim da vam imam što dati!“

SAMO DUH SE PROBIJA DO SREDIŠTA OSOBE

Ovaj ključni trenutak terapijskog djelovanja došao je izvana i nije plod ljudske moći da pokrene drugu osobu uronjenu u tako duboku patnju. On je plod Duha i zato se probio do središta osoba. Jer Duh zna da sva znanja neće pomoći takvim osobama, da ih gotovo vrijeđa i uvećava im bol svaka riječ izgovorena onako pametno, hladno, profano ili lažno ljubazno. U daljnjem radu, ove istine su i same osobe potvrdile izjavivši da nisu podizale telefonske slušalice više od godinu dana, jer više nisu mogle slušati komentare ni pametne savjete drugih. Znanje u obliku objašnjenja kontraindicirano je u ovako teškim oblicima patnje i osobe u potrebi traže one koji imaju iskustvo da su i sami osobu Stvoritelja „poveli“ u svoju osobu i u svaki organ duhovne duše. I ova dva primjera argumenti su da je od govora jača šutnja iz koje isijava povjerenje u ono „naprijed“, odnosno iz srca koje se i samo probilo do Stvoritelja, koji je Put.

Drugi ključni trenutak bilo je prihvaćanje osobe u njezinoj biti. Čovjek ne može odglumiti istinsko prihvaćanje i razumijevanje osobe, već to može dobiti samo iz izvora koji je izvan njega. Kao što nije sam sebi dao život ni poziv hagioasitenta, tako i istinsku ljubav za drugoga može dobiti samo od Izvora ljubavi. To je nešto što isijava iz čovjeka na čovjeka, nešto što nije samo ljudskog podrijetla. Slijedila je izjava jedne od osoba: “Konačno me netko čuje ušima srca i duše.“ U tim mi se susretima snažno vratila iz zaborava antropološka istina: Srce ima „uši“ i „samo se srcem čuje ono bitno, očima je to nevidljivo!“ (usp. B. Paskal).

Jednostavno rečeno, koliko smo puta i samo u kriznim situacijama znali izreći da ne želimo nikoga čuti ni vidjeti. A stvarnost u nama bila je suprotna onome što smo izgovarali, jer baš u takvim trenutcima trebali smo i čeznuti za nekim tko će biti uz nas i za nas.

Očito je da trebamo oči i uši Duha za čovjeka. Možemo zaključiti: kada se čovjek suoči s različitim životnim problemima, npr. Neizlječivom bolešću, egzistencijalnim strahom, smrću djeteta, bračnom ili drugom krizom, ovisnostima, hagioterapija upućuje na to da se osoba ne fiksira na ono negativno, nego da se zagleda u ljepotu, da postane svjesna da pripada transcendenciji i da je izvor njezina života i siguran lijek u njezinoj bolesti. Onaj koga ne vidi tjelesnim očima, ali ga sigurno poznaje i doživljava svojim mislima, čežnjama, traženjima pomoći (usp. T. Ivančić). Drugim riječima, svi trebamo Stvoritelja, onoga koji sve drži, koji je ljubav, o kojem ovisi sav život na zemlji. Čovjek tek tada može osjetiti kako strahovi i brige slabe i nestaju jer kao da je zadan smrtni udarac zlu, a u čovjeku raste svjetlo, nada i ohrabrenje.

Zbog toga biti realan znači trijezno očekivati preobrazbu vlastita života.

Naše tijelo sluša našu duhovnu dimenziju i čezne se razvijati do uskrsnuća. Uskrsnuće je nešto najnormalnije što svaki čovjek očekuje, a ono znači da će jednom  naše tijelo biti tako produhovljeno da neće imati fizičkih granica. U tome je život vječni.

Priredio: Siniša Tumbas Loketić

Preuzeto: HAGIOHR