Jutro je. Magla na mostu. Vreva iz javnog prijevoza gubi se u oblacima, rijeku i ne vidiš, a ispod tebe je, i s lijeva i s desna. Ne vidiš ni drugi kraj mosta, samo čekaš da se ukažu obrisi Keja.
Osjetim na licu zimu. Pravu onu zimu.
Ovaj grad je najbolji mogući sudac, stoji u vremenu i a to isto vrijeme kao da čeka proći kroz njega, a on se otima i bori sa sobom samim. K’o žuto sanduče u olujnoj noći, svjestan prolaznosti, gledam njegovo svitanje. Hladno je.
Psi stražare nad njegovim ulicama. Bijesni psi i tužni psi. Nikada nijedna životinja ne može biti tužna kao pas, lutalica. On tumara k’o zadnji siromah, odbačen i napušten, a opet prepozna u čovjeku ono dobro, pa ono surovo, pa opet dobro i opet surovo, pa tako ukrug, beskonačno
Otkrivenje ili samootkrivenje, ne znam. Mio si mi grade što nisi od svijeta.
Grade jutra.
Piše: Ivan Dodig
Dodajte komentar