Ovco jedna! Ti si crna ovca!… neki su od mnoštva ovčjih epiteta koji se pri- godice pridijevaju pripadniku ljudske vrste koji je to, više-manje, zaslužio. Kršćanstvo je pritom dovelo vjernika u nezavidan položaj uspoređujući ga s ovcom koja pripada stadu. Dotle čak da i jedan moj kolega izbjegava u svojoj župi pjevati poznatu pjesmu „Spasitelju dobri, Isukrste“. Razlog je što se u drugoj strofi pjeva: „I ja hoću biti ovca tvoja”. Donekle razumijem njegov ustuk. Tko od nas želi biti ovca?
Moderni čovjek želi biti sve drugo samo to ne! Ne želi da ga netko vodi za ruku; želi potpunu slobodu od bilo kakvog autoriteta i podređenosti. Današnje parole su: budi slobodan, neovisan, slobodouman, odbaci autoritete! I kad netko čuje pjesmu ,,i ja hoću biti ovca tvoja” naravno da će mu zaparati uši. Radije bih birao biti vuk – moćan, neovisan, nesputan… negoli biti ovca – ovisan o drugom, prepušten drugom, omeđen stadom. Radije bih da ja budem vođa, da drugi idu za mnom, nego da koga slijedim. Uđite u bilo koju knjižaru u gradu i naći ćete gomilu knjiga kako postati vođa, lider, predvodnik… tzv. „Leadership” – famozna riječ koja se danas obožava. Ali zato nigdje nećete naći priručnik kako biti poslušan, loja
lan, odan autoritetu, odgovoran drugome, predan, vjeran… To je za slabiće, za one koji nemaju svoj Ja“ – za ovce.
Društvo ostavlja tek dvije mogućnosti: ili biti na položaju ili biti ovca! Tko ne uspije doći na položaj, osuđen je da bleji. A zna se čemu ovca služi – za ši- šanje, mužu i davanje glasa na izborima. Koliko god danas pričali o slobodi, neovisnosti, demokraciji, o pravima… nemojte se uvrijediti, ali svi smo mi nečije ovce, htjeli – ne htjeli! To što je napisano u medijima, počesto je napisano za ovce. To što govore političari, počesto je upućeno blejavim ovcama. A i mi svećenici – propovjednici, trebamo se zapitati kako se odnosimo prema našim „ovcama”. Možda smo nekada radije ovčari negoli pastiri!
Zgodno je uočiti zašto je ovca paradigma vjernika; zašto, recimo, nije neka druga domaća životinja za koje pastiri skrbe? Naime, od svih, jedino ovca ne može podivljati, ne može se snaći u divljini. Prepuštena samoj sebi, nema šanse za spas. Izdvojena iz ovčinjaka, lako postaje plijen zvijeri.
Jubilarna godina Božjeg milosrđa i korizmeno vrijeme pred nama posvećeno je baš toj stotoj ovci – meni. Milosrđe ne poznaje „prihvatljive žrtve” – devedeset devet je na sigurnom, manje- više za tu jednu! Pastiru je stalo i do života te svojeglave. On polaže život i za tu stotu! Pa i kad za- lutam, on me ne odbacuje, on je spreman ići za mnom i vratiti me u stado. Zar nije razborito slijediti samo onoga tko je spreman život položiti za mene? U ovčinjaku (Crkvi) možda katkad smrdi, zna biti tijesno, ne sviđaju mi se one druge ovce, ali to je jedino sigurno mjesto opstanka. I zato neka nam u Godini milosrđa ne bude sramota već ponos uskliknuti: ,,i ja hoću biti ovca tvoja!”
Preuzeto: ZVONIK
Photo: www.slikarskipribor.hr
Dodajte komentar