O početku
Zovem se Ante Jakus. Rođen sam 17. travnja 1996. u Splitu. Iz župe sam sv. Kaja u Solinu. Osnovnu školu “Vjekoslav Parać” pohađao sam u istoimenoj župi (2003. – 2011.). Pripadam četveročlanoj obitelji. Još od “malih nogu” uvijek me je privlačilo ministriranje, čitanje, pjevanje i sve ostale crkvene aktivnosti. Uvijek sam želio biti poput svoga župnika: slaviti sv. mise, propovijedati, dijeliti sakramente, ispovijedati itd. U ožujku 2007., na poticaj tadašnjega župnika don Pavla Piplice, počeo sam ministrirati, a zatim čitati u župi. U mojoj se obitelji uvijek molilo i vjera je bila na prvome mjestu. Budući da moja baka živi nedaleko od Karmela sv. Ilije na Zidinama na Buškome jezeru, počeo sam ondje ministrirati zajedno sa svojim bratom. Gledajući karmelićane, učvrstio sam svoj svećenički poziv, ne razmišljajući previše o redovništvu. Često sam bio u kontaktu s o. Zlatkom Pletikosićem, koji je bio ondje tri godine na službi, a sada je prior u Remetama. Odrastajući uza župnike, karmelićane, obitelj i župnu zajednicu, moj je poziv sve više rastao. Župnik je često vodio nas ministarnte u splitsko sjemenište na susrete ministarnata, gdje sam upoznao mnoge momke koji razmišljaju o dolasku u sjemenište. Susrete je vodio don Jure Vrdoljak, duhovnik sjemeništaraca, zajedno sa svojim suradnicima. Uvijek bih se sa susreta vratio kući duhovno snažniji i radosniji, što pokazuje koliko su susreti bili bogati duhovnim sadržajima.
Hod kroz sjemenište
Župniku nikada nisam otvoreno govorio da bih želio poći u sjemenište, ali, vjerujem, da je on to nekako slutio pa je često, u šali, govorio: “Eh, kada naš Ante bude sjemeništarac!” Početkom osmoga r., odluka je donesena: idem u sjemenište pa kud puklo – puklo! Sa svojima nikada nisam previše pričao o duhovnome pozivu jer su oni to nekakao slutili kao i sam župnik, pa se nisu šokirali kada sam im obznanio svoju konačnu odluku. Kada sam to rekao svojim vršnjacima (kolegama), za divno čudo, nisam doživio nikakva poniženja i ruganja, već blago čuđenje, što je normalno. Najčešće su me pitali: “Kako ćeš moći bez žene i djece? Hoćeš li uspjeti?” U potpunosti sam ih razumio i nisam se ljutio na takva pitanja jer je, nažalost, u današnje vrijeme rijetkost sresti mladića ili djevojku koji žele slijediti Krista u svećeništvu ili redovništvu, i to već žele za vrijeme osnovnoškolskoga obrazovanja. Nije im bilo jasno, a možda još nije, kako se mlad čovjek može odlučiti za tako neobičan i zahtjevan put. Ali, Bogu hvala, s Božjom pomoću nadvladao sam sve kušnje i sumnje u svezi s pozivom i 4. srpnja 2011. upisao sam Nadbiskupsko sjemenište i Nadbiskupijsku klasičnu gimnaziju u Splitu, uz veliku podršku župnika, karmelićana, obitelji i prijatelja. Boraveći u sjemeništu, upoznao sam sedam redovnica koje su mnogo utjecale na moj svećenički, a napose redovnički poziv. Četiri su mi predavale u Gimnaziji: s. Antonija Delonga, s. Petra Šakić, s. Milka Čotić i s. Lidija Matijević, a tri su radile u sjemenišnoj kuhinji i praonici: s. Mirjana Rojnica, s. Dujma Ćubelić i s. Dijana Mateljan. Osobitu zahvalnost za svu pomoć, duhovnu i materijalnu, dugujem svojoj razrednici s. Antoniji, koja mi je bila poput majke. U sjemeništu sam stekao divne prijatelje koji su mi velika potpora na mome putu. Bilo je lijepih, ali i teških trenutaka. Sjemenište me naučilo kako ljubiti Boga u nesebičnu davanju sebe bližnjima u svakodnevnim, malim stvarima. Najviše mi ostaje u sjećanju bratsko zajedništvo i međusobna potpora koju sam doživio od kolega, a, nadam se, i oni od mene. Odgojitelji su mi bili poput roditelja i zato im od srca velika hvala, svoj šestorici!
Uspon na goru Karmel
Dok sam bio u sjemeništu, nisam zaboravio na karmelićane sa Zidina. Kada god sam mogao, bio sam kod njih na misama, raznim duhovnim i kulturnim sadržajima, osobito za Božić, Uskrs i ljeto. U jednome trenutku počeo sam osjećati da me Bog ne zove samo u svećeništvo nego i u redovništvo, što me je isprva pomalo plašilo i trudio sam se ne misliti previše o toj opciji. Ali, to nije bilo moguće. Gdje god sam išao ili što god sam radio, ta me je pomisao pratila. Nakon nekoga vremena razgovarao sam o tome s kolegama i oni su mi dali veliku potporu govoreći da je moje samo odazvati se i moliti, a Bog će se pobrinuti za ostalo. I zaista, tako je bilo. Kasnije, što sam više razmišljao, redovnički poziv sve mi se više sviđao. Jasno, uvijek je bilo sumnji i kušnji, ali dragi Bog svime je upravljao pa je sve bilo u redu. Sredinom travnja susreo sam se s o. Brankom Zebićem koji mi je pomogao da razlučim svoj poziv. Moj je poziv iz dana u dan bio sve jasniji: želim biti svećenik i redovnik, i to baš karmelićanin. Dana 13. lipnja susreo sam se s o. Srećkom Rimcem, provincijalom Hrvatske karmelske provincije, u Splitu gdje smo razgovarali o mojim daljnjim koracima što se tiče odlaska u postulaturu u Sombor. Dana 4. srpnja stigao sam u Sombor gdje su me srdačno dočekali četvorica kolega postulanata, prior te ostatak zajednice. Prvih nekoliko dana bilo mi je malo neobično jer sam potpuno promijenio okolinu i sam način života, ali, Bogu hvala, ubrzo sam se privikao. Zajedno s kolegama u Somboru sam obavljao različite dužnosti: spremanje drva za ogrjev, čišćenje samostana i crkve, kuhinjske dužnosti itd., ali ništa mi nije bilo teško jer sam imao pred sobom jasan cilj, a i zajednica je bila od izuzetne pomoći, i duhovne i materijalne. Vrijeme provedeno u somborskoj zajednici zasigurno će mi ostati u lijepu sjećanju jer sam upoznao divne ljude i redovnike koji žive karmelskim duhom te ga šire na sva područaj u kojima djeluju.
(Crkva sv. Stjepana Kralja u Somboru)
Trenutačna adresa
Trenutačno se nalazim u novicijatu u Grazu zajedno s četvoricom kolega te četvoricom svećenika. I u Grazu je naš redovnički život ispunjen molitvom, radom i međusobnim druženjem. Od ponedjeljka do petka imamo predavanja o redovništvu, povijesti i svecima našega Reda koja drži o. Petar Janjić, naš magistar. Subotom imamo cijelo popodne za odlazak u grad. Vikendom imamo filmsku večer kojom također produbljujemo zajedničarski duh u zajednici. Naravno, nije uvijek jednostavno, bude i teških trenutaka, ali važno je baš tada svrnuti svoj pogled prema nebu, puni povjerenja u Božje vodstvo, bez obzira koliko se to nama činilo uzaludno. Kada Bog poziva, onda daje dovoljno milosti da pojedinac nosi svoje križeve. Potrebno je se u nevoljama i krizama znati radovati, ne izgubiti iz vida misao da smo pozvani za velika djela. Bog nas testira jesmo li mu vjerni kada je teško, jer lako je biti vjeran kada je sve u redu, bez problema. Što se tiče kako dalje, potrebno je slušati Božji glas, biti otvoren za poticaje odozgor. Budemo li išli svojim snagama i sposobnostima, propast ćemo kao babilonska kula. Danas je vrlo teško ostati sabran, smiren, jer sve je oko nas u žurbi. Ljudi nemaju vremena jedni za druge, pogotovo za bolesne i usamljene, zato što su se udaljili od Boga koji potiče na ljubav prema bližnjima. Da bi tko bio dobar kršćanin, prvo mora biti čovjek u punu smislu riječi, osoba sa srcem za druge, a ne osoba koja okreće svoj pogled od suza i vapaja bližnjih.
Redovničko ime i prezime
Br. Ante od Gospe od Blagovijesti moje je redovničko prezime. Prvo, četiri sam godine proveo u Marijinoj školi, sjemeništu kojemu je zaštitnica Marija, Gospa od Blagovijesti. Ondje sam posebno osjetio Gospinu majčinsku ljubav i brigu, proživio sam zajedno s njom lijepe i teške trenutke. Drugo, kada je arkanđeo Gabrijel navijestio Mariji da že postati majkom Božjom, ona nije sve razumjela, imala je mnoge nedoumice i strahove, ali je sve s potpunim povjerenjem i poniznošću povjerila Bogu koji je po njoj svijetu poslao svoju Vječnu Riječ, Isusa Krista. Ako se ne otvaramo Božjim poticajima, zatvaramo se u sebe, u svijet svojih uspjeha i sposobnosti, a to je znak da nam je zemlja draža od neba. “Za let si, dušo, stvorena”, pjeva veliki Tin Ujević, ali malo ljudi to shvaća i po tome živi.
(Somborksa zajednica i novaci, 6. rujan 2015., Sombor – br. Ante stoji prvi s ljeva)
Za buduće svećenike, redovnike i redovnice
Svima koji osjećaju da ih Bog zove u svećeništvo ili redovništvo, želim poručiti da se ne boje krenuti s Kristom na more života. Jasno, ne će uvijek biti lagano, bit će različitih oluja i brodoloma, kriza i sumnji. Ako budete računali na svoje snage i uspjehe, ne ćete uspjeti. Ali, ako tiho šapnete Kristu sve svoje strahove i nemire, on će ih pretvoriti u pobjedu i uspjeh. Budite zahvalni Bogu što je između svih, možda boljih i pametnijih, izabrao baš vas, jer ima svoj plan koji bez vas ne će ostvariti! U ljudskim očima vjerojatno ćete biti smiješni i ludi, ali Božje oči neka budu zrcalo u kojemu ćete pronaći jedini pravi odgovor. Krist mnogo od vas traži da vam može mnogo dati. Ne skrivajte se pred njim, nego se velikodušno odazovite, bacite se u Kristu u zagrljaj, i primit ćete stostruko!
(Karmelski novaci u somborskom karmelu nakon prvih zavjeta, 6. rujan 2015. – br. Ante prvi s ljeva)
Umjesto zaključka
Dragi čitatelji, ne bojte se Krista koji vam želi biti prijatelj, brat i životni suputnik. “On ne oduzima ništa, a daje sve”, rekao je sv. papa Ivan Pavao Drugi. Osobito njegujte obiteljsku zajedničku molitvu koja uvijek rađa duhovna zvanja, nove naraštaje svećenika, redovnika i redovnica. Neka naša obiteljska ognjišta ponovno zasjaju krunicom i nedjeljnom euharistijom, stupovima koji drže obitelj. Roditelji, molite sa svojom djecom da bi vaša obitelj bila radosna, da bi Krist mogao stanovati u njoj. Živimo svoju vjeru kao što su je vjerno i sveto živjeli naši predci. Bog vam je povjerio djecu da ih odgajate za vječnost, a ne za zemaljski prah. Na kraju, neka vas sve čuva i zagovorom prati Blažena Djevica Marija, koja vas želi zakriliti pod svoj majčinski skut. Na vama je da joj dadete svoja srca i ona će ih dovesti svome Sinu koji se prvi nama približio i položio život za nas, pokazavši da smo mu prevažni, da nas neizmjerno voli, unatoč svim našim lutanjima.
Poštovanom časnom bratu Anti od srca zahvaljujemo na izdvojenom vremenu i trudu oko izrade ovoga svjedočanstva. Molimo da mu Gospodin i Gospa od Karmela udjele snagu, jakost i ustrajnost u njegovom životnom putu! Hvala! Vaše www.svjetlo-vjere.com
Dodajte komentar