Iz 50,4-7
Sluga Gospodnji ide za riječju Božjom. Takav put prije ili kasnije dovodi u sraz sa zlikovcima. Da je potpunoma posvećen dobru vidi se po tome što neće uzmaći. Snaga koju upija iz riječi Božje toliko je obilna da nosi kroz nevolje ne samo njega nego i one koji prihvaćaju njegovu riječ.
Lk 22,14 – 23,56
Starozavjetni Sluga Gospodnji svoje ispunjenje nalazi u Isusovoj muci. Drama je to u dva čina. Na početku: Hosana! Blagoslovljen Kralj, Onaj koji dolazi u ime Gospodnje! A na koncu: Raspni ga, raspni! Evo što dobiva Bog od čovjeka! Puče moj, što učini tebi, ili u čem ožalostih tebe? Pa ako se već nije uklapao u planove vjerskih poglavara, Židova, i državnih, Rimljana, puče moj što učinih tebi? Tebi kojeg sam liječio, podizao od mrtvih, hranio kruhom u pustom kraju? Tako se događalo Isusu koji svojima dođe…da bi im dao život u izobilju. Isus svojom smrću čovjeku u krajnjoj liniji daje ulaz u život – postati dijete Božje! Dijete istine. A prvo što Isus čovjeku pruža svojom mukom i smrću jest slika o njemu samome: tko je čovjek, tko su ljudi, ako On mora među nama i od nas trpjeti? Tko se dobro zagleda u sliku onoga što se događalo s Isusom, prepoznat će negdje u toj slici i sebe.
Učenici su najprije nezainteresirani, spavaju, potom su iznenađeni i uplašeni. Juda ide za svojim računima i radi u svoju korist. Barem tako mu se isprva činilo. Petar nije zao, ali čuvat će ponajprije svoju sigurnost. Pilat prvo nezainteresirano govori da na Isusu ne nalazi krivnje, a potom će popustiti pritisku i kukavički Pravednika predati u smrt. Baraba bez ijedne, pa i one najmanje riječi hvala prihvaća oslobođenje – da za njega drugi umre. Podsjeća li nas to na nekoga? Ljudi se griju uz vatru razgovarajući o – za njih – važnijim temama nego li je ova gungula oko nekih razbojnika i prestupnika. Vojnike ne zanima Isus nego što će dobiti i podijeliti među sobom.
To je prvi čin, ali ne čin koji je završio. Bilo bi krasno da se Isusova muka završila na Golgoti. Međutim nije: Tužitelji su već davno umrli, svjedoci su pošli svojim kućama, sudac je napustio sudnicu, ali Kristova parnica još se vodi (P. Winter). Traje Njegova parnica. Kao što Ga židovi nisu mogli razumjeti kada je govorio da je Sin Božji i zato su Ga osudili – jer otkud sad odjednom među njima Sin Božji, otkud Bog tako blizu? – isto Ga tako ljudi svih prostora i vremena osuđuju i muče jer ne mogu razumjeti da je još uvijek među njima u onome najmanjemu, oštećenom, obespravljenom, pogaženom… Isusova parnica još traje i svatko od nas sudjeluje u njoj. Kada li ću konačno razumjeti Njegovu riječ, kad li ću mu priskočiti i prihvatiti križ, pružiti rubac?
Drugi čin. Pogled iz Njegovog kuta. Ljudi idu Bogu u njihovim nevoljama, plaču za pomoću, traže kruha. Tako čine svi, svi. Ljudi idu Bogu u svojim nevoljama. Kršćani stoje blizu Bogu u Njegovoj patnji (D. Bonhoeffer). Zato zahtjev nasljedovanja nije čuditi se nad Gospodinom – diviti Mu se, nego pratiti Ga, ići za Njim dok se predaje Noći, dok je onaj Predani koji se predaje Drugom za druge. Teško je to shvatiti do kraja, no Krist nije ni došao na svijet da Ga ljudi shvate (jer ograničeni ne mogu Neograničenog shvatiti do kraja) nego da prionu uz Njega, uhvativši se za križ i dajući se povesti od njega uvis, prema Kraljevstvu.
Siđi s križa, ako si Krist…tri puta nasrću na Raspetoga. To je refren kojega On sluša još od početka – od kušnji u pustinji. Siđi, skoči, učini čudo – onda ćemo vjerovati! Svaki čovjek, samo kad bi mogao, sišao bi s križa. On, ne! Samo Bog ne silazi s križa, samo naš Bog! Naš Bog je drugačiji. On ulazi u ljudsku tragediju, ulazi u smrt jer tamo ulaze Njegova ljubljena djeca. Ide na križ da bi bio sa mnom i poput mene, da bih ja moga biti s Njim i poput Njega. Biti na križu je ono što Bog u svojoj ljubavi želi dati čovjeku koji je samim svojim postojanjem stavljen na križ. Ljubav poznaje mnoge uzdahe, no prvi je biti s ljubljenim. Svako čudo oslobađanja bilo bi pretanko i preblijedo spram čuda ljubavi koja želi na križu ostati! To je najveće čudo Isusovo! Nijedno drugo Njegovo čudo ne spašava koliko ovo! Svako bi drugo čudo čovjeka utvrđivalo u krivom poimanju Boga. Jedino križ otklanja svaku sumnju; on je otkrivanje Boga kakav Jest.
Sjeti me se – molitva je koju rađa čovjekov strah. Bit ćeš sa mnom, odgovara Ljubav. To je slika čovjeka i čovječanstva u cjelini. Sjeti me se, govori zločinac. Danas ćeš biti sa mnom u raju, uvjerava Neokaljani Jaganjac. Čovjek, zločinac, brine se za sebe. Neokaljani Jaganjac i u posljednjim trenucima agonije ne misli na sebe; On misli na na čovjeka na križu i daje mu nadu. Zato, nitko nije izgubljen zauvijek, nitko nije ugazio tako duboko u kaos i u smrt da ga ne bi mogla dostići Božja ljubav…ako je pozove. Bit ćeš sa mnom!
Isusove su ruke prikovane za križ i raširene u zagrljaj koji se ne da skučiti ni ograničiti. One garantiraju prihvaćanje koje nikoga ne isključuje. On, u kome je Kraljevstvo, raširenih ruku zapravo širi vrata Edena koja su od tada ostala zauvijek otvorenima: tu je čovjekov genesis u Bogu. Ovi su dani omogućili rođenje novog čovjeka: rađamo se u ranjenom srcu svog Stvoritelja! Od malog, u sebičnost zatvorenoga srca skučena čovjeka prema novom stvoru protegnutom prema beskraju dužine, širine, visine i dubine nadspoznatljive ljubavi Kristove. Raspete. I koliko su stvarni udarci biča, ubod kopljem i tamna smrt, tim je stvarnija Božja ljubav i Njegov život u nama!
Preuzeto: www.sveto-pismo.net
Piše: doc. dr. sc. Ivica Čatić
Dodajte komentar