Ovih dana razmišljam o Crkvi! Mojoj Crkvi! I sjećam se odmah nakon svećeničkog ređenja, da sam razmišljao da želim biti svećenik „moje Crkve“! Želim biti svećenik Crkve u svakom trenutku, svakom koraku, svakom uzdisaju njenog života, njenog nastojanja da ovdje na zemlji prenosi Isusovu poruku! Ta Crkva, koja je toliko sveta, da svetija ne može biti, ima za članove nas ljude! Eh da! Znao sam da negdje mora nešto biti kako ne treba! Previše idealno je bilo razmišljanje o Crkvi gdje su svi solidarni, gdje svi pomažu jedni druge! S toga, moja Crkva sastoji se od osoba koje svojim radom, svojim životima, nastoje tu istu Crkvu izgrađivati, da ona raste u ljubavi, da se razvija, da dolazi do svakog čovjeka na zemlji! Ipak, ti isti članovi znaju jednostavno pomisliti da Crkva bez njih ne može! Zaborave da je Krist taj koji je osnovao Crkvu! Zaborave da je Krist taj koji Crkvu i dalje vodi putevima života! I koliko god da smo na teologiji i u bogosloviji o tome razmišljali, nekako, kao da se razmišljanje o onoj Crkvi o kojoj sam na početku moga razmišljanja govorio, počelo mijenjati! Ne znam! Tijekom dana se znam upitati, da li je ovo zaista ona Crkva kojoj sam odlučio posvetiti onoliko života, koliko mi dragi Bog dadne?! Nije to mala stvar! Život koji je preda mnom, koliko god da on bude trajao, ja posvećujem „Mojoj Crkvi“! Osjećam se uplašenim! Kao da Crkva o kojoj govorim, postaje sjedište, mjesto, onih koji žele živit dobro na račun drugih! Kao da „moja Crkva“ postaje mjesto gdje je lijenost postala odlika revnosti, gdje je ne znanje postalo ponos, gdje je zagledanost u ono materijalno postalo prava odlika svećenika te Crkve, te isto tako bilo kojeg njezinog člana! I sve tako! Iz dana u dan, proživljavajući sve te licemjerne geste, i slušajući lažne govore i mišljenja, počeo sam sumnjati da li je zaista moje mjesto u „mojoj Crkvi“ i dalje ostalo kao mjesto koje je Bog predvodio još prije moga rođenja?! Iz dana u dan sumnjao sam i pitao se, da li je moguće da me je Bog pozvao u ovakvu Crkvu?! Da li je zaista moguće, da je Bog htio da dio života koji mi je ostao, provedem i brizi, nekakvom nerviranju i tjeskobi, jer ono što je drugi čovjek spreman učiniti čovjeku, nekad se ne može ni opisati! S toga, dolazim do točke promišljanja kada jednostavno mislim da možda mi ni nije mjesto u ovoj „mojoj Crkvi“?! Neka oni koji su sebe ugodno priskrbili, žive i dalje svojim životima, onako kako oni to misle da je najbolje! Neka jednostavno žive, dane provode ugađajući sebi, a vjernika će uvijek toliko biti koji bi to financirali! Tako sam razmišljao! Međutim, kao da me je Bog doveo do ove točke promišljanja, kao da me je doveo na mjesto gdje mogu svoju vjeru, svoj poziv dovesti u pitanje, da bi me tako snažno podigao, toliko snažno, da mi ne može nitko ništa! Kao da je baš ovo za mene planirao, kao da je baš htio da se ovako osjećam, da trpim, da neki puta i večer provedem u suzama, da bi ustao toliko snažan i ohrabren Kristovom ljubavlju, da se sav dam za tu „moju Crkvu“ kojoj sam život posvetio! I ne dozvoljavam da me išta pokoleba! Ne dozvoljavam nijednom čovjeku, nijednom „članu“ te „moje Crkve“ da mi uništava vjeru u Onoga koji me je toliko godina čekao! Ne dozvoljavam da mi bilo tko naudi time što će „iskušavati“ i eventualno sebi osloboditi prostor! Ja i dalje vjerujem i živim za tu „moju Crkvu“ Ja i dalje želim život svoj posvetiti Njoj, ali cijeli život, koliko god Bog želi da to bude, pa makar i do sutra, želim cijelim bićem raditi za te moje vjernike i ljude koji su mi poslani! Želim biti sluga slugu, želim biti njihov svećenik! I nijedan novac ovoga svijeta me neće od toga odvratiti! Nijedna osoba, niti nijedna karijera, niti crkvena čast! Jer ja gledam čovjeka, a čovjek gleda mene, a oboje gledamo u Boga, te kroz Crkvu putujemo Njemu! On je moj smisao i taj smisao ne želim izgubiti pa makar postao najveći prosjak na ovoj zemlji!
Piše: vlč. Siniša Tumbas Loketić
Photo: vlč. Siniša Tumbas Loketić
Dodajte komentar