1. lipnja

Blažena Marija Candida od euharistije

* 16. siječnja 1884. + 12. lipnja 1949.

Marija Barba rođena je 16. siječnja 1884. godine u mjesto Catanzaro u južnoj Italiji. Grad danas broji oko 90 000 stanovnika. Njezina je duboko pobožna obitelj podrijetlom iz Palerma. U Catanzaru se rodila zato što se njezin otac Pietro Barba zbog svoje službe morao preseliti u taj grad. Kad su Mariji bile dvije godine, njezina se obitelj vratila u Palermo. Tu je Marija provela svoje djetinjstvo i mladost. Kad joj je bilo 15 godina, izrazila je svoju želju da stupi u samostan. Na to njezini roditelji nisu pristali. Morala je čekati gotovo dvadeset godina da bi ostvarila svoju želju. U tom vremenu čekanja i unutarnjih kušnji Mariju je Bog odlikovao divnom duhovnom snagom. Vjernost onom početnom idealu u njoj je rasla iz dana u dan. Borba za zvanje trajala je sve do 25. rujna 1919. godine kad je stupila u Karmel u Ragusi. Grad Ragusa broji danas preko 70 000 stanovnika. Euharistija je bila izvor njezine snage i ustrajnosti. U euharistiji je gledala Božju sakramentalnu nazočnost u svijetu. Euharistiju je doživljavala kao konkretni izljev Božje naklonosti prema ljudima. Od malih nogu Marija se odlikovala ljubavlju prema euharistiji. „Bila sam još mala. Još se nisam smjela pričešćivati. Zato sam na pragu kuće nestrpljivo čekala mamu kad bi se vraćala sa svete pričesti. Čim je stigla, podigla sam se na prste da budem viša, a onda sam rekla mami: Gospodin je ovdje i za mene. Moja bi se mama nježno sagnula, dotakla bi mi usnice, a ja sam je odmah pustila, prekrižila sam ruke na svojim prsima, a onda sam radosno skakutala uz riječi: I ja imam Gospodina!“, govorila je.

Kad joj je bilo deset godina, konačno je mogla pristupiti prvoj svetoj pričesti. Otada je njezina najveća sreća u tome što se mogla pričešćivati. Ne moći se pričestiti za nju je bio „veliki i bolan križ“. Kad joj je 1914. godine umrla mati, na svetu je pričest mogla ići vrlo rijetko. Morala je čuvati svoju braću i sestre koji su se bojali ostati sami kod kuće.

Kad je stupila u Karmel, primila ime Marija Candida od euharistije. Željela je što više i što duže činiti društvo euharistijskom Isusu. Čitave je sate provodila u klanjanju pred svetohraništem, a posebno joj je zadovoljstvo bilo klanjanje četvrtkom noću od 11 do 12 sati.

Kako je vrijeme odmicalo, njezin je duhovni život bio sve više protkan ljubavlju prema euharistiji. Ta ljubav nije bila vidljiva samo u klanjanju i molitvama. Ljubav prema euharistiji kod nje je bila živ odnos njezine duše prema Bogu. Iz euharistije Marija je Candida dobila snagu da se 1. studenog 1927. godine posveti Bogu kao pomirbena žrtva. U sebi je uvijek osjećala poziv za euharistiju. Svijest o tome pozivu duhovnošću je Karmela rasla iz dana u dan. Tu je duhovnost hranila i osvajala čitanjem knjige „Povijest jedne duše“ svete Terezije od Djeteta Isusa. Nadahnjivali su je i tekstovi o euharistiji koje je pisala Terezija od Isusa.

Godine 1924. postala je Marija priora u svome samostanu. Tu je službu gotovo neprekidno obavljala sve do 1944. godine. U njoj povjerenu zajednicu ulijevala je duboku ljubav prema redovničkom idealu svete Terezije od Isusa. Uspjelo joj je osnovati još jedan samostan u Sirakuzi, ali je doprinijela i povratku i širenju muške grane Karmela na Siciliji.

Na svetkovinu Tijelova 1933. godine počela se slaviti sveta godina u spomen na Isusovu otkupiteljsku smrt. Tada je blažena Marija počela pisati pravo remek-djelo o euharistijskoj pobožnosti. Tim djelom svjedoči proživljenu euharistijsku duhovnost. To je opširno razmatranje o euharistiji temeljeno na osobnom iskustvu i teološkom produbljivanju. Blažena Marija vidi u euharistiji sve dimenzije kršćanskog iskustva. O vjeri ona piše: „…O sveta vjero! Našeg Ljubljenog promatramo dvojakom vjerom u sakramentu. Od njega, koji nam svaki dan dolazi, mi živimo.“ O nadi piše: „Božanska moja euharistijo! Moja najdraža nado, sve očekujem od tebe. Moje ufanje u euharistiju kod mene je bilo veliko od mojih malih mogu.“ Piše i o ljubavi: „Moj Isuse, kako te volim. To je beskonačna ljubav koju ja za tebe, Ljubavi u sakramentu, nosim u svom srcu. Kako je velika ljubav Boga koji je za ljude postao kruhom. Kako je velika ljubav Boga koji je za mene postao zatočenikom.“

U euharistiji je Marija otkrila duboki smisao triju redovničkih zavjeta. „Kakvim bismo himnom morali opjevati poslušnost našega Boga u sakramentu! I što je poslušnost Isusa iz Nazareta u usporedbi s njegovom poslušnosti u oltarskom sakramentu koji živi već 2 000 godina!“, govori. Slično piše i o siromaštvu koje Isus tako lijepo pokazuje u hostiji. Samo pogled na Isusa u hostiji u njoj izaziva duboku otvorenost prema čistoći. Isus nalazi svoj mir u čistim dušama. Uzor za euharistijski život vidi Marija i u Gospi pa piše: „Htjela bih biti kao Marija koja je u svome krilu nosila Božjega Sina, a i sada ga rađa u srcima njegovih učenika.“

Kod njezine je pričesti Marija uvijek nazočna. Mariju naziva zorom svete euharistije. Za blaženu je Mariju euharistija i škola, i hrana, i susret s Bogom, i sjedinjenje srdaca, škola kreposti i životna mudrost. Željela je biti čuvaricom svih svetohraništa svijeta do kraja vremena.

Pred kraj života podnosila je teške bolove sve dok ju Gospodin nije pozvao k sebi na svetkovinu Presvetog Trojstva 12. lipnja 1949. godine. Blaženom ju je proglasio 21. ožujka 2004. godine sveti papa Ivan Pavao II.

Piše: mons.Stjepan Beretić