Biti dijete ne znači biti djetinjast. Znači postati malen, jednostavan i otvoren. Ući u onaj prostor u kojemu je moguće otkriti Evanđelje, iznova i spremnije prihvatiti njegova obećanja, a ponajprije poziv na obraćenje.
Što dijete najviše čini djetetom? Njegov pogled. Usmjeren je prema gore. Djetetovo je očekivanje iznad njega, ne ispod njega. Pehar je njegova života otvoren prema gore. Odozgor dolaze njegova ispunjenja. Još nije proliveno ništa što je stavljeno unutra. Pehar još nije nagnut. Ono uopće ne dolazi na pomisao da isprazni pehar i unutra stavi nešto drugo. Dopušta da mu se sve dadne. Sve prima kao dar. I posve je oko. Ništa ne oduzima svomu gledanju obaziranjem na sebe, predrasudom, smišljenom nakanom. Njegov je pogled tih, objektivan, nepristran. Zbog toga ono vidi sjaj stvari, svjetlo. Oko mu je puno svjetla, prozračnosti, čistoće. Ničim nije zamućeno. Puno je povjerenja i očekivanja. Drukčije je u odraslih. Zaboravili su svoje biti – dijete. Sve vide ili hoće vidjeti ispod sebe. Oko im je često grabežljivo, posjedničko, poput foto – objektiva koji hoće dohvatiti i obuhvatiti predmet gledanja, podložiti ga određenoj svrsi: svrsi hvalisanja, zabave, promidžbe, moći ili novca. Hoće se imati ono što se vidjelo, njime raspolagati.
Dijete, dok gleda gore, vidi stvarnost kao ono što je dano (odozgor). Sve stvari i pojave smatra vrijednim divljenja, stoga i vrijednim pitanja. Ne izobličava stvarnost. Ono još ne poznaje laž. Laž počinje u oku. Laž je pobuna protiv istinske zbiljnosti, pokušaj da se nešto svoje naturi redu i skladnosti svemira.
Dijete ne prešućuje neistinu kada se ona događa u njegovu okružju. Svjetlo u djetetu još ne uzmiče pred tamom laži kao u odraslih ljudi koji se lako priklone nekomu moćnom, sjajnom ili pametnom prividu lažnoga svijeta. Budući da su odrasli i bolje poznaju svijet od djeteta (svijet bolje poznaju nego što poznaju Boga), složenost i trikove laži smatraju moćnijima od jednostavnoga svjetla istine. Ali, dijete je nepotkupljivo. Ono veselo i bezobzirno napada nestvarnost, razotkriva besmislenost i nemoć neistine, privida. Dijete se ne klanja. Ono nije prijetvorno i lažljivo. U svojoj prostodušnosti i iskrenosti, svojoj nevinoj ostvarenosti ono i odrasle dovodi do toga da se zastide, zacrvene. Kada nas dijete uhvati u nečemu nedoličnu, osjećamo se nelagodno. Ono ne razotkriva ono pogrješno u nama da bi se radovalo u svojoj kritici, kao odrasli koji su zluradi u kritiziranju bez ljubavi, nego ono ne dopušta našu tamu samo zbog toga što je sâmo u sebi svjetlo i vjeruje u svjetlo u nama.
Dijete ne želi najprije shvatiti, pa tek onda poslušati. Ono sluša na zvuk glasa, iz povjerenja. Ne traži razloge, ne pita što će time dobiti ili izgubiti. Odrasli sve, pa i Božju volju, moraju najprije opravdati pred vlastitom inteligencijom. Hoćemo ići Božjim putem tek nakon što smo proračunali i odvagnuli je li za nas isplativ i probitačan. Ali, to je onda samo moj put i nije više Božji put. Djetetu je dovoljan glas oca, majke. U njemu čuje zvuk ljubavi i stoga ga sluša bez razmišljanja i dvoumljenja. Prihvaća riječ koja mu daje upute jer ih priopćava ljubljeni glas.
Dijete je konkretno. Ono što doživljava iznutra izriče prema vani. Kada se raduje, skakuće. Kada je žalosno, plače. Kada njegovo srce kliče, kliče i njegov glas. Kada ljubi, grli. Konkretnost je ono što vrijedi. Bilo bi mnogo više svjetla u našemu mračnom svijetu kada bismo poput djeteta slijedili poticaje srca i bez oklijevanja izvršavali ono što Bog po nama hoće odjelotvoriti.
Ne bismo smjeli zanemariti Isusovu rečenicu: „Ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko“ (Mt 18,3). Posrijedi je naše spasenje, ulazak ili ne – ulazak u kraljevstvo. Biti – dijete jest uvjet, pretpostavka spašenosti.
Što je čovjek manje dijete, to je manje istine i svjetla u njemu. Živimo uvelike u nestvarnu, lažnom svijetu. Je li rješenje u tome da postanemo djeca? Svakako.
(prema knjizi „Samoća vjere“, Ivan Ivanda)
Uredila: Jelena Pinter
Photo: www.pixabay.com
Dodajte komentar