Dolaskom Nove Godine, svako od nas jednim korakom započinje novu-staru etapu svoga životnoga puta. Kada se čovjek kratko osvrne na godinu koja je iza mene, mnogo toga se dobro uradilo, mnogo toga je moglo bolje, a puno stvari se propustilo učiniti – ovdje prije svega mislim na dobro. Uvijek sam volio kada započinje jedan novi period građanske godine, ili liturgijske godine, donositi određene odluke, pomagati sebi u odlukama da ću raditi više, biti bolji, više se truditi, biti ponizniji. Tako je to i ovih dana – ali sa jednom bitnom razlikom. Ova je godina, kada ulazim u svoju 30 godinu života. S toga, pišem ovo iskreno svjedočanstvo kao svojevrsni osvrt na ono što je bilo, te želim učvrstiti svoje odluke za svoju budućnost. Ne vraćajući se previše nazad (kažu da to nije baš najbolje), postavio bih točku preokreta svoje svećeničko ređenje u subotičkoj katedrali svete Terezije Avilske u Subotici, 6. travnja (aprila) 2015 godine. Dakle, ulazim polako i u svoju drugu obljetnicu svećeništva. To je dan kada sam disao „punim plućima“ – nazvao bih to tako, jer težio sam tome danu nekoliko godina za vrijeme studija i boravka u bogosloviji. Od toga dana, moj svijet je postao drugačiji. Nastavio sam živjeti u ovome svijetu, ali sam se osjećao totalno izvan njega. No, idem dalje. Tako sam svojim ređenjem, odnosno „ulaznicom“ u jedan drugi svijet, nastavio svoje poslanje. U tim trenutcima, nisam imao pojma koje je moje poslanje, što ja trebam činiti? U mislima sam se prisjećao Ivanovog Proslova: „K svojima dođe i njegovi ga ne primiše“ (Iv 1,11). Kao što sam rekao, ne valja se previše vraćati u prošlost, te neću ulaziti u detalje. Drugi veliki događaj u mojem veoma skromnom svećeničkom poslanju jeste imenovanje upravitelja župe u Selenči, ujedno, odakle i pišem ove retke. O tome sam već pisao i razmišljao, s toga, ne bih da se ponavljam. Dakle, započeo sam sa pisanjem ove priče, sa glavnim osvrtom da je ovo godina kada moj život gleda prema broju 30. Zanimljiv je to broj! Pomalo me nervira što je pun broj, što je nekako zaokružen, što je na njega u ovome svijetu stavljen naglasak da se to mora posebno proslaviti, a još više me nervira kada mi netko u šali kaže: „Nisi više mlad.“ Prije svega, ne razmišljam o tome da „nisam više mlad“, nego, više razmišljam u smjeru da želim svoje poslanje malo utvrditi, možda usmjeriti nekom drugom cestom, zapravo, preispitati svoje želje, ciljeve, ostvarenja i nade. Htio bih, da ovaj broj 30 ne bude samo još jedna svjećica više na mojoj rođendanskoj torti (koju inače jedva čekam), htio bih da ovaj broj označava prekretnicu u mome srcu. Možda zvuči previše ozbiljno, ali zaista to tako i pokušavam da shvatim. Moja vjera koja me vodi, kroz razne turbolencije života, moja vjera želim da postane jaka. Ovdje ne mislim isključivo na vjeru u Boga (što se podrazumijeva), želim naglasiti vjeru u sebe. Priznajem da mi je to jedan od glavnih ciljeva u narednom periodu moga života, vjera u sebe! S toga, i ovim tekstom, ako netko čita tko me poznaje osobno, neka zna da već sljedeći razgovor sa mnom neće biti isti jer Imat ću više vjere u sebe! To ujedno treba da shvate svi oni koji svojim stavovima sabotiraju dobrotu i one koji nastoje činiti dobro. Hmmm, dakle, odlučio sam da je prvo VJERA U SEBE! Što bi bilo drugo?! NE DOZVOLI DRUGOME DA TE PONIŽAVA! Zanimljiv cilj! Da li je ostvariv?! Mislim da jeste. Da, to će biti moj drugi cilj ove godine. S toga, na isti način želim lijepo reći onima koji će u budućnosti sa mnom razgovarati, ovo nije prijetnja! Evo, donio sam dva cilja na kojima želim raditi. Imam dosta posla! Narednih 36….i nešto dana, dok onaj broj 30 bude mirno stajao, ja ću raditi! Svim zlim ljudima poručujem ovom prilikom: naredna tri mjeseca razmišljam samo o torti!
Piše: vlč.Siniša Tumbas Loketić
Photo: pixabay.com
Dodajte komentar