Među gorostasima Staroga zavjeta, misleći na četiri velika proroka i na dvanaest malih, prorok je Obadija ostavio za sobom najmanje djelo koje ima svega 21 redak, tj. jedno poglavlje. Znanstvenici samo pogađaju detalje njegova života. On sâm ništa ne kaže o sebi. Prihvaćena je hipoteza da je djelovao za vrijeme opsade Jeruzalema kada su Babilonci uništili Sveti Grad (587 god. pr. Kr.).

Prorok Obadija ne prijeti glavnom neprijatelju, nego se okreće protiv Edoma koji se priključio Babilonu i uživa u propasti susjednog naroda, naročito u pljačkanju bližnjega. Edomci su bili malen narod koji se natjecao s Hebrejima sve do vremena Davida kada su bili podčinjeni kralju Izraela. Oni su u propasti Jeruzalema vidjeli kaznu, ne Jahvinu pedagogiju. Uništenje Izabranika nisu samo radosno promatrali, nego su djelima pomagali. Prorok diže svoj glas protiv nehumanog ponašanja: „Ne naslađuj se bratu u dan nesreće njegove!“ (12) i „Ne raduj se njegovoj propasti u dan nesreće njegove!“ (13b) Bog Izraela nije projekcija ljudskih osobina u neko božanstvo. „Ja ne želim smrt nikoga koji umire – riječ je Jahve Gospoda. Obratite se, dakle, i živite!“, kaže u Ezekiela (18,32). Edomci su mislili da Izrael umire, zato su krenuli na njihovu zemlju da ju zauzmu i da postane njihovom baštinom.

Obadija demantira navedene misli: „Al’ na gori Sionu bit će spasenici – postat će sveta – i dom će Jakovljev baštiniti svoju baštinu.“ (17) Kada je Jahve sklopio savez s Izabranima, onda im je život obećao. Tu odluku nikada nije povukao, ni onda kada je Sjeverno Kraljevstvo nestalo zauvijek iz povijesti uslijed asirskog napada, ni onda kada je Juda morao otići u Babilonsko prognanstvo. Božanska ljubav zna kazniti – prorok ispravlja današnje ideologije o ljubavi po kojima je ona samo „milovanje“ i nekakvo dopuštenje da radimo što god hoćemo – no, ona ne ubija. Dok je čovjek na zemlji, uvijek ima šansu obratiti se i izbjeći prognanstvo, tj., biti daleko od Jahve. Bog ni od sotone nije povukao svoj dar: život. On zauvijek živi, samo daleko od svoga Stvoritelja. Izrael će vratiti svoju baštinu, tj. živjet će po volji Boga: „I tada će nastati kraljevstvo Jahvino.“ (21b)

Ta zadnja rečenica u tekstu Obadije nadvisuje sve pređašnje prijetnje: Božje se kraljevstvo ostvaruje prvotno u čovjeku. Kada osoba prihvaća Jahvine vrednote, način razmišljanja, dobrohotnost i ponašanje, onda se vraća iz sužanjstva i u njemu se realizira Božje kraljevstvo. Prorok je vezan uz jednu konkretnu, ali veoma malenu epizodu nacionalne katastrofe. Nabukodonosor razara Jeruzalem. Time se ne bavi. Okreće se protiv Edomaca o kojima se jedva zna nešto iz arheologije i iz biblijskih, asirskih tekstova. No, konkretna situacija ima jedan dublji sloj, sloj koji se ne gubi u povijesti, a to je realnost Izraela koja nije uništena ni u katastrofi izgnanstva, nego poslije 50 godina. Vraćaju se na svoju baštinu; ne ekonomski obnovljeni, nego u duhu s čvrstom odlukom da će živjeti po zakonima svoga Boga.

„Kraljevstvo je Božje među vama.“, potvrđuje i Isus (Lk 17,21). On čini još jedan korak dalje. Kada ga optužuju farizeji, odgovara: „Ako ja zbilja Božjim prstom izgonim zle duhove, onda je došlo k vama kraljevstvo Božje.“ (Lk 11,20) Ono što je Obadija navijestio, ostvarilo se konkretno: „Kraljevstvo je Božje među vama!“ To je sâm Isus, Sin Božji.

Čovjek je „teren“ gdje se Bog želi širiti; u njegovim mislima, odlukama, riječima i djelima. Prvi i savršeni primjer takvog jedinstva jest Nazarećanin, zatim svi oni koji prihvaćaju njega, i slijede ga u svagdašnjici. Vjernik, koji ima Isusov duh – a svi ga imaju, koji prakticiraju sakramente i poštivanje bližnjega, stvara u svojoj sredini Kraljevstvo Božje. On je sâm to i ljudi oko njega postaju kraljevstvom kada po njemu prihvaćaju Isusa i tako vode svoj život. Prorok Obadija ostavio je za sobom kvantitativno mali tekst, ali poruka je jedinstvena: „I tada će nastati Kraljevstvo Jahvino!“ I nastalo je u Otkupitelju i u katoliku koji je poslan u svojoj sredini svjedočiti o Isusu Kristu.

Ta je nutarnja snaga tolika da nikakvi Edomci ne mogu razoriti njegovu duhovnu baštinu, ni veće sile nekakvog Babilona. Vjernikova baština jest Božji život, a on je neuništiv. Takav život u svetoj pričesti i u dobrim djelima stalno raste i širi se u vidljivi svijet Kraljevstva Božjega u obitelji, u sredini jedne ulice ili nebodera, na radnom mjestu. Isus je objavio egzistencijalnu istinu: „Kraljevstvo je Božje među vama“ – i u Vama!

Piše: Tivadar Feher

Izvor: ZVONIK, Katolički list Subotičke biskupije; godište XXIV; broj 10 (275); listopad (oktobar) 2017.

Foto: pixabay.com