Cvjetna je nedjelja veliki portal koji nas uvodi u Veliki tjedan, u tjedan u kojem Gospodin Isus ide prema vrhuncu svog zemaljskog hoda. On ulazi u Jeruzalem da bi ispunio Pisma i bio obješen na drvu križa, prijestolju s koga će zauvijek vladati, privlačeći sebi čovječanstvo svih vremena i pružajući svima dar otkupljenja. Iz Evanđelja znamo da se Isus uputio prema Jeruzalemu zajedno s dvanestoricom i da mu se putem pridruživalo mnoštvo hodočasnika. Sveti Marko nam pripovijeda da već na polasku iz Jerihona „veliko je mnoštvo“ slijedilo Isusa (usp. 10,46).

Na posljednjoj dionici puta zbiva se osobit događaj, koji povećava očekivanja onoga što će se dogoditi i koji još više usredotočuje pažnju na Isusa. Putem, na izlasku iz Jerihona, sjedi proseći slijepi čovjek Bartimej. Čim začu da dolazi Isus iz Nazareta, stane vikati: „Sine Davidov, Isuse, smiluj mi se!“ (Mk 10,47). Nastoji ga se ušutkati, ali uzaludno, sve dok ga Isus ne pozove da mu se približi. „Što hoćeš da ti učinim?“ Slijepac mu reče: „Učitelju moj, da progledam!“ (r. 51). Isus će mu: „Idi, vjera te tvoja spasila!“ Bartimej progleda odmah i uputi se slijediti Isusa (usp. r. 52). Nakon ovog čudesnog znaka, popraćenog zazivom „Sine Davidov“, treptaj mesijanske nade prožima mnoštvo izazivajući u mnogima pitanje: Je li ovaj Isus, koji hoda pred nama prema Jeruzalemu, možda Mesija, novi David? Je li možda Njegovim skorim ulaskom u Sveti grad došlo vrijeme u kojem Bog konačno želi obnoviti Davidovo kraljevstvo?

I priprema ulaska, koga organizira Isus sa svojim učenicima, doprinosi povećanju te nade. Isus stiže u Jeruzalem iz Betfage i Maslinske gore, putem kojim bi trebao doći Mesija. Otuda, On šalje dva učenika, zapovijedajući im da mu dovedu magarčevo mladunče, koga će naći na putu. Oni uistinu nalaze magarčića, odvezuju ga i vode Isusu. U tom trenutku su duše učenika, ali i drugih hodočasnika, obuzete oduševljenjem: uzimaju svoje ogrtače i stavljaju ih na magarčeva mladunčeta; drugi ih prostiru na putu pred Isusom, koji jaše na magarcu. Zatim, režući maslinove grane započinju uzvikivati riječi 118. psalma, drevne riječi blagoslova hodočasnika koje postaju, u onom kontekstu, mesijanski navještaj: „Hosana! Blagoslovljen Onaj koji dolazi u ime Gospodnje! Blagoslovljeno kraljevstvo oca našega Davida koji dolazi! Hosana u visinama!” (Mk 11,9-10). Ovo svečano klicanje kojeg su prenijeli sva četvorica evanđelista, usklik je blagoslova, himna ushita: izražava jednodušno uvjerenje da je u Isusu Bog pohodio svoj narod i da je željeni Mesija konačno došao. Svi su tu s rastućim iščekivanjem za djelo koje će Krist učiniti kada uđe u njegov grad.

Koji je sadržaj, najdublji odjek ovog ushita radosti? Odgovor dolazi od cjelokupnoga Pisma, koje podsjeća da Mesija ispunjava obećanje Božjeg blagoslova, obećanje koje je izvorno Bog dao Abrahamu, ocu svih vjernika: „Velik ću narod od tebe učiniti, blagoslovit ću te (…) sva plemena na zemlji tobom će se blagoslivljati“. (Post 12,2-3). Obećanje koje je Izrael podržavao uvijek živim u molitvi, posebno u molitvi psalama. Stoga Onaj komu mnoštvo kliče kao blagoslovljenom je istovremeno Onaj u kome će biti blagoslovljeno cijelo čovječanstvo. Tako u svijetlu Krista, čovječanstvo se prepoznaje duboko sjedinjeno, zaogrnuto ogrtačem božanskog blagoslova, blagoslovom koji sve prožima, podržava, otkupljuje, posvećuje.

Ovdje možemo otkriti prvu veliku poruku koju donosi današnja svetkovina: poziv da ispravno promatramo cijelo čovječanstvo, narode koji čine svijet, različite kulture i civilizacije. Pogled koga vjernik prima od Krista je pogled blagoslova: mudar i ljubazan, sposoban prihvatiti ljepotu svijeta i sažaliti se nad krhkosti. U tom se pogledu vidi pogled samog Boga na ljude koje On ljubi i o stvaranju, djelu Njegovih ruku. Čitamo u Knjizi mudrosti: „A ti si milostiv svemu jer možeš sve i kroz prste gledaš na grijehe ljudima da bi se pokajali. Jer ti ljubiš sva bića i ne mrziš ni jedno koje si stvorio. Jer da si štogod mrzio, ne bi ga ni stvorio (…) Ali ti si milostiv sa svima, jer sve je tvoje, Gospodaru, ljubitelju života“ (Mudr 11,23-24.26).

Vratimo se današnjoj evanđeoskoj stranici i upitajmo se: što je stvarno u srcu onih koji kliču Kristu kao Kralju Izraela? Zasigurno imali su vlastitu zamisao Mesije, zamisao kako bi morao djelovati Kralj koga su obećali proroci i koji je tako dugo očekivan. Nije slučajno da nakon nekoliko dana, mnoštvo Jeruzalema, umjesto da kliču Kristu, vikati će Pilatu: „Raspni ga!“ I sami učenici, kao i drugi koji su ga vidjeli i slušali, ostaju bez riječi, izgubljeni. Najveći je dio ostao razočaran načinom kojim se Isus odlučio predstaviti Mesijom i Kraljem Izraela. Upravo je tu bit današnjeg blagdana i za nas. Tko je za nas Isus iz Nazareta? Koju zamisao o Mesiji imamo, koju zamisao o Bogu imamo? To je suštinsko pitanje, kojeg ne možemo izbjeći, tim više što smo upravo ovog tjedna pozvani slijediti našeg Kralja koji izabire križ kao prijestolje; pozvani smo slijediti Mesiju koji nam ne jamči olaku zemaljsku radost, već radost u nebu, blaženstvo Boga. Moramo se upitati: koja su naša istinska očekivanja? Koje su naše najdublje želje s kojima smo danas ovdje došli slaviti Cvjetnu nedjelju i započeti Veliki tjedan?

Neka dva osjećaja budu prisutna ovih dana: hvala, kao što su učinili oni koji su dočekali Isusa u Jeruzalemu sa svojim „hosana“; i zahvalnost, jer u ovom Velikom tjednu Gospodin Isus će obnoviti najveći dar koji se može zamisliti: darovati će svoj život, tijelo i krv, svoju ljubav. Ali na tako veliki dar moramo odgovoriti na prikladan način, darivanjem nas samih, našeg vremena, molitve, našeg biti u dubokom zajedništvu s Kristom koji trpi, umire i uskrsava za nas. Starodrevni su oci Crkve vidjeli simbol u činu ljudi koji su slijedili Isusa pri Njegovu ulasku u Jeruzalem, u činu prostiranja ogrtača pred Gospodinom. Pred Kristom – govorili su Oci – moramo prostrijeti naš život, naše osobe u stavu zahvalnosti i klanjanja. Čujmo ponovno, na kraju, glas jednog od starodrevnih otaca, sv. Andriju, biskupa Krete: „Ponizno prostrimo nas same pred Kristom, umjesto ogrtača ili posječenih grana, zelenih grančica  lišća koje vesele oči samo za nekoliko sati i koje su predodređene izgubiti zajedno s limfom i svoje zelenilo. Prostrimo nas same obučene Njegovom milosti ili bolje, Njime samime (…) i prostrimo se pred Njegove noge kao prostrti ogrtači (…) da bi mogli pružiti pobjedniku smrti ne više jednostavne palmine grane, već trofeje pobjede. Mašući duhovnim granama duše, i mi danas, zajedno s djecom sveto kličimo: ‘Blagoslovljen onaj koji dolazi u ime Gospodnje, kralj Izraela’“ (PG 97, 994).

Izvor: vatican.va

Uredio: mr. sc. med. dr. Nikola Knezi