Braćo i sestre!
U ovoj, četvrtoj nedjelji kroz godinu, Crkva nas kroz prvo čitanje koje smo čuli, odnosno kroz riječi proroka Jeremije, ohrabruje! Jeremija piše kako nas Gospodin poznaje još prije nego li smo se i rodili! I kad čitamo tako nešto, zaista je potrebno vjere, da bismo srcem vjerovali u tako nešto. S druge pak strane, kako je ohrabrujuće to da je Bog zaista taj koji nas najbolje poznaje. Kada znamo da ipak ima netko koji poznaje svaki dio našega bića, koji ima za nas razumijevanja, koji gleda naše srce i uvijek poziva da se okrenemo Ocu, to jest Njemu! Ohrabruje nas da ne posustanemo na putevima Života. Vrlo često, kao kršćani, kao vjernici, suočavamo se sa mnoštvom problema, sa pitanjima, nejasnoćama; Gospodin nas hrabri, poziva da svoj pogled usmjerimo prema Njemu. Ono što je posebno zanimljivo u prvom čitanju, jest, kada Gospodin kaže: „Ne dršći pred njima, da ne bih morao učiniti da uzdršćeš pred njima“. Gospodin se uvijek služi raznim načinima da bi skrenuo pažnju na Njega! On čovjeka nikada ne prisiljava da vjeruje u Njega, ali malim, sitnim, ali značajnim i povijesnim događajima, usmjerava i pokazuje čovjeku pravi smisao života. I napadat će taj život našu vjeru, ali neće je oboriti, jer Gospodin je jači i veći, on se brine za nas – i to nije pobožna fraza, to je zaista tako. I dok nas prorok Jeremija, odnosno Gospodin po njemu, ohrabruje, potiče nas rad, na vjeru, potiče da uvijek budemo zagledani u Gospodina, sveti Pavao skreće pažnju na jednu tako staru, tako tešku, a novu činjenicu, a to je LJUBAV. Da savršeno radimo sve ono što smo čuli u prvom čitanju, a da u tome nema ljubavi – ne vrijedi nam. Naša svakidašnjica, kakva god da je, mora imati kršćanske ljubavi, na koju nas potiče sveti Pavao. Zna on da to nije lako. Ali, bezuslovno govori o Ljubavi kao o nečemu bez čega nema vjere, nema kršćanskog života, ako želimo biti kršćani, vjernici. Evanđelje donosi pak nešto što možemo mi svi iskusiti u našemu životu. Vjerujem da mnogi i jesu, a vjerujem da će mnogi to i doživjeti. Evanđelista Luka nam donosi jedan događaj u Isusovom životu, koji Isusa i nije mnogo potresao. Naime, Isus je došao u svoj rodni kraj. Samim time što je došao, već je izazvao burne reakcije ljudi. Nagovarali su ga da učini nekakvo čudo, da na njemu pokaže sve ono što su čuli da je on činio po Galileji i ostalim mjestima. Svatko od nas je Prorok, ali baš svatko. I kada krenemo u svoje domove, dijelove grada gdje živimo, tamo smo Proroci. Svaki dan. Ne samo danas kada je nedjelja. Zanimljivo je da ljudi koji ne vjeruju, odnosno kojima smeta vjera i Crkva, uvijek će naći nekakav razlog da govore protiv i te vjere i te Crkve. Koliko god pozitivnih primjera bilo, oni će uvijek biti okrenuti na negativno. To se dešavalo i kod Isusa. Ništa loše nije učinio, a bio je napadnut, htjeli su ga „strmoglaviti“, kao što čitamo u evanđelju. A Isus, što on čini? Sasvim mirno prolazi, i odlazi od njih. Neka nam njegov čin bude primjer i za naše živote. I dok hrabro hodimo Godinom Milosrđa, nemojmo zaboraviti da je to veliki poticaj za naš život. Da mi, kao proroci, uvijek naviještamo to veliko Božje milosrđe, praštanje i samilost. Kao što papa Franjo kaže: Kada dobijemo neki poklon, kada čujemo nešto radosno, mi to želimo sa drugima podijeliti; tako je isto sa Božjim milosrđem. Kada nam Bog oprosti, ohrabrimo se i govorimo drugima o toj velikoj Božjoj ljubavi i dobroti. Amen!
Piše: Siniša Tumbas Loketić
Photo: https://pixabay.com
Dodajte komentar