Slavu ovoga mučenika sačuvali su nam spisi od kojih je, možda, najvažniji onaj sv. Ambrozija Izlaganje o 119. psalmu. U njemu sveti naučitelj piše: »Poslužimo se primjerom mučenika Sebastijana, kojemu je danas mučenički rođendan!
On je rodom iz Milana. Možda se progonitelj tad bio već povukao ili još ne bijaše došao u ove strane ili bio odviše blag. Pa je Sebastijan primijetio da borbe ili nema ili da sustaje. I krene u Rim, gdje je zbog zauzetosti u vjeri bjesnio žestok progon. U Rimu je bio mučen, to će reći: u Rimu je primio vijenac pa je tamo, kamo je došao u goste, zauzeo boravište u vječnoj besmrtnosti. A da je progonitelj bio samo jedan, ovaj mučenik ne bi zacijelo primio mučenički vijenac.
Ali što je još gore, nisu progonitelji tek oni što se vide, nego i oni koji se ne vide: tih je progonitelja daleko više…«
Sv. Sebastijan vjerojatno je već od djetinjstva bio kršćanin. Posvetio se vojničkom staležu. Mora da je bio dobar i pouzdan vojnik kad je u kratku vremenu dotjerao do zapovjednika carske tjelesne straže. Bila je to straža cara Dioklecijana, koji prvih godina svoje vladavine nije progonio kršćane pa je to pogodovalo da su se i neki visoki državni činovnici priklonili kršćanstvu. Izgledalo je kao da je vrijeme progonstva prošlost. Posvuda su se gradile i crkve. No, taj mir bio je samo zatišje pred buru, i to veliku, u kojoj će se raditi o biti i ne biti.
Već godine 298. pod pritiskom svoga suvladara Galerija Dioklecijan je izdao edikt po kojem su svi kršćani morali biti isključeni iz carske vojske. Tirani u svojim redovima ne trpe one koji od njih drukčije misle. Oni su za uniformu ne samo u odijelu već i u glavama, a to je pravi napad na ljudsku slobodu i dostojanstvo.
Tim dekretom zbog posebnog prijateljstva s carem Sebastijan još nije bio pogođen. Došla je tako i godina 303. s najvećim i najkrvavijim progonstvom. Sebastijan je svoje kršćanstvo smatrao veoma ozbiljno i nije se dao pokolebati. Polazio je u tamnice i ondje tješio i bodrio brojne zatvorene kršćane. Tako je pomogao dvojici braće: Marku i Marcelijanu da ne zataje svoju vjeru već da umru kao mučenici. Zbog toga i drugih djela učinjenih u korist zatvorenih kršćana bio je tužen caru Dioklecijanu. Sada je i sam optužen i zatvoren. Nikakve prijetnje nisu ga, ipak, mogle slomiti. Napokon je osuđen na smrt, i to na strašnu smrt koja je ovjekovječena tolikim slikama. Privezan je bio za stablo, a kohorta vojnika gađala ga je strjelicama. Krv je tekla iz brojnih rana i on se srušio napola mrtav. Pristupila mu je kršćanka po imenu Irena htijući ga pokopati. Opazivši da još daje znakove života, dala ga je odnijeti kući pa ga je sama njegovala sve dok nije ozdravio.
Sebastijan nije htio završiti kao neki bjegunac od mučeništva pa je opet pošao u carsku palaču ususret samome caru. Osjećao je da je njegovo zvanje mučeništvo i htio mu je biti vjeran. Car se strašno prestrašio misleći da pred sobom vidi sablast. Došavši k sebi i uvjerivši se da ima pred sobom živa čovjeka, dao ga je umlatiti i baciti u kloaku. Odande su ga izvukli kršćani i pobožno sahranili u katakombama. Kasnije mu je u Vječnome gradu podignuta veličanstvena bazilika.
Sveti Fabijan i Sebastijan bili su sveci koje je narod mnogo štovao. Tako su ušli i u Litanije sviju svetih, a svetog Sebastijana zazivali su u srednjem vijeku naročito kao zaštitnika protiv kuge. I glavni grad Hrvatske Zagreb među svoje zaštitnike ubrajao je i sv. Fabijana i Sebastijana.
Vremena progonstva za Crkvu su uvijek teška vremena, ali i razdoblja naročitoga blagoslova. Broj tolikih mučenika koji za vjeru položiše živote bio je uvijek jedan od snažnih dokaza da je kršćanstvo božanskoga porijekla. Za utvare i bajke ne ide se u smrt. Mučeničke palme bile su uvijek velik dar Crkvi od samoga Kralja mučenika Isusa Krista.
Dodajte komentar