Iz 50,5-9a
Naše prvo čitanje uzeto je iz Izaijine treće Pjesme o Sluzi Gospodnjem i to iz njezine druge i treće strofe. Veličina Sluge, što izranja iz poslanja koje mu je dodijeljeno, svoje temelje ima u stavu slušanja: on je prije svega primatelj riječi Gospodnje. Prema nekim, ovdje je sažeta Izraelova povijest objave u njezinim završnim antropomorfnim kategorijama – Izabrani narod, da bi bio Sluga Gospodnji, mora početi sa slušanjem! Božja riječ jest izvor svega, njome su nebesa i zemlja sazdana. Primati je znači u sebe primati Božju blizinu i svježinu djelovanja. Prosvijetljen i ojačan njome, Sluga kao vjerni učenik u tišini trpi poruge, uvrede i udarce. Njegovo ne opiranje nije znak rezignacije već pouzdanja u ime Gospodnje. Riječ koju prima u njemu se pretvara u aktivnu pomoć i zato se neće smesti niti postidjeti. Štoviše, Sluga je toliko uvjeren u svoju orijentaciju da se ne boji ničijeg prigovora ili polaganja protivnih argumenata! Iako na teškom putu, on svoju vjeru živi osvjedočen u Božju blizinu i pomoć. Njegovo poslanje nije tapkanje kroz oblake drhturave vjere i sumnji nego iznošenje svjedočanstva o Gospodnjoj djelatnoj blizini koju uživa. Pred takvom vjerom sumnjivac dobiva sve više razloga sumnjati u svoju sumnjičavost. Stoga je Sluga stavljen za uzor svima.
Jak 2,14-18
Pavlove poslanice, razmatrajući čovjekov položaj pred Bogom i potrebu njegova samoodređenja, naučavaju da se čovjek opravdava se vjerom. U drugom čitanju nailazimo na nauk Jakova apostola koji postavlja pitanje može li vjera spasiti? Iako su naizgled međusobno suprotstavljeni, prva Crkva nije vidjela napetost između ova dva učenja. Problem o kojem govore Pavao i Jakov nije isti jer ne govore oba o opravdanju po istim djelima. Naime, Jakov govori o djelima kršćanske ljubavi prema siromašnim pripadnicima kršćanske zajednice i želi reći da se vjera, ako je ima, očituje ne riječima nego djelima ljubavi. Gdje takvih djela nema, nema ni vjere. Pavao, s druge strane, kad govori o djelima misli na uvjerenje Židova da je za spasenje dovoljno vršenje djela Zakona i to specifično onih po kojima se Izrael izdvaja u odnosu na druge narode. Kada se pažljivo promatraju Pavlov i Jakovljev kontekst ovog učenja, kršćanski egzegete vide kod Jakova eventualnu borbu protiv krivo shvaćenog Pavla tj. protiv onih koji se hvastaju posjedovanjem vjere a u konkretnom životu ne očituju kršćanski identitet: svojim ponašanjem ne „opravdavaju“ svoj kršćanski status – svoju opravdanost Kristovom smrću i uskrsnućem.
Mk 8,27-35
Učenici su Isusa pratili kao učitelja. Uživali u Njegovoj slavi i moćnim djelima. No, poput refrena Evanđeljem po Marku odzvanja njihovo pitanje: tko je ovaj? Učenik ne mora sve odmah znati, učenikom postaje da bi vremenom saznavao. Ipak, prije ili kasnije dođe trenutak kada na ispitu treba pokazati znanje kojem je posvetio svoje vrijeme i snage. Na Isusovo pitanje što kažu ljudi, tko sam ja?, učenicima nije teško dati odgovor. Puno je teže reći što osobno misle o Isusu. Petar dobiva objavu Očevu i izriče istinu ti si Pomazanik – Krist!, ali ona nije njegova. Nije osobna. Za sada još nije. I zato je neće moći pratiti i s njome izići na kraj. Odustat će prije kraja. Zato što ni drugi ne bi bolje, Isus im zabranjuje razglašavati je dalje.
Ali ne miri se s njihovim nedovoljnim znanjem. Učitelj poučava dalje. Na riječi da Mu je trpjeti, biti odbačen, ubijen i uskrišen učenici na Petrova usta očituju neshvaćanje onoga što uče i žive s Učiteljem. Tko je ovaj? On neće ispuniti naše snove! Mi ga na razumijemo! Da, mnogi će se učenik iznenaditi nad svojim poznavanjem Isusa ako Ga bude duže slušao i više razmišljao i onome što govori. Zato većini nije ugodno ući u molitvu i razgovarati s Njim. Isus tumači kako nije došao triumfirati ni nad kim nego svima darovati svoj život. Dati svoj život za nekoga? Nije to ono zbog čega su krenuli za njim, takvo usmjerenje završava propašću! I učenik dolazi do točke u kojoj se buni, odbacuje Učiteljev nauk.
Idi iza mene, Satana! Ići iza nekoga u biblijskom miljeu znači biti njegov učenik. Petar, i učenici svih vremena, pozvani su stati i ići iza Isusa. Ne nametati Mu svoje projekte života nego prihvatiti njegov. Odbacujući Učiteljevu riječ, Petar je učinio isto što i Sotona: pokušao izmijeniti Isusov hod u nešto sasvim suprotno od onoga što je Očeva volja. Sotona je onaj koji spriječava ići Božjim putem. I često uspijeva jer čovjeku obećava da će mu najlagodnijim načinom omogućiti ostvarenje njegovaja. Lijek toj laži jest odreći se sama sebe. Time se čovjek odvaja od lažnog centra svijeta – sama sebe, i ulazi u dinamiku dolaska Kraljevstva koje se mukom probija i trpi protivljenje oličeno u nošenju križa. Uzimajući svoj križ učenik svjedoči da u svojem ovdje i sada uprisutnjuje Kraljevstvo i plaća njegovu cijenu; zapravo, ne samo da Krista stavlja za uzor nego s Njim dijeli njegov put, prihvaća svojim Njegov projekt (F. Armellini). Jedini način za sačuvati svoj život jest spojiti ga i ugraditi u Božji projekt Kraljevstva, jedino nad njim smrt i njezini ogranci nemaju moći. Tko sam ja za tebe? O ovom pitanju ovisi vjera svakog učenika. Poput Petra svaki je osobno pozvan zavoljeti ovo pitanje (…) Ja sam ga veoma zavolio, davao sam mu mnoge odgovore, uvijek nedovršene. Danas ti, Gospodine, sretan ispovijedam da si Ti za mene ono što je proljeće cvijeću, ono što je vjetar zmaju(E. M. Ronchi).
Preuzeto: www.sveto-pismo.net
Dodajte komentar