Lk 14,25-33
Pretprošle nedjelje razmatrali smo razliku između mišljenja i razmišljanja. Vidjeli smo koliko je prihvaćanje mišljenja jednostavniji način za stjecanje stava prema životu negoli prihvatiti se ozbiljnog razmišljanja. Koji je danas kriterij uspjeha? Uspio je onaj kome to svi priznaju, onaj liječnik ili advokat kod kojega svi idu… Tko je najbolji učitelj, voditelj duhovnih vježbi? Onaj kojega svi traže! Najbolji je onaj brand kojega svi kupuju – ne bi tako činili da nije najkvalitetniji! Tako većina razmišlja…gdje hrli mnoštvo, ondje stvari valjda idu kako treba. Isus, naprotiv, kao da zazire od velikih brojeva. Obraća se svojima kao malome stadu, oni su sol svijeta, malo kvasca, majušni kao zrno gorušičino! U današnjem evanđeoskom odlomku Isus kao da je iznenađen što ga prati silno mnoštvo. Kao da se pribojava da ga mnoštvo onih koji krenuli za njim nije najbolje razumjelo. Umjesto ushićenosti što ga prate, Učitelj nastupa kao da ih želi prorijediti, smanjiti im broj. Tri puta govoritko ne čini ovo ili ono, ne može biti moj učenik!
Kroz povijest Crkve mnogi su ove Isusove riječi primjenjivali prije svega na tzv. stalež savršenstva, tj. redovništvo, no pitanje je s kojim pravom? Isus jasno govori kako se one tiču svakog njegovog učenika. Postavlja oštre zahtjeve onima koji žele za njim, svakom kršćaninu! Ako ne mrzi oca i majku, ne može biti Isusov učenik. Kako mrziti? Neki tumače da ih treba manje voljeti nego Isusa. Krivo, jer nikad ne može biti ispravno ako se voli manje; ljubav po svojoj naravi traži da se uvijek ljubi više (F. Armellini). Bog, koji je ljubav, čovjeku daje na dar druge ljude neka žive ljubav u različitim odnosima. Zapreka je samo ono što ga udaljava od Krista. Tko ne želi vidjeti da ga drugi ljudi, pa bili oni i rođeni roditelji, sputavaju na putu prema Kristu – istini, dobroti, ljubavi – i tko ne želi prekinuti takve spone, taj nije Isusov učenik. Takav se već odlučio, ali za drugu stranu. Onaj tko ne može reći ne ocu i majci i svima ostalima kada je poradi Isusa to potrebno, nije učenik jer ne ide za Isusom nego za nekim ili nečim drugim. Jer učenik se ne postaje ustima nego srcem i životnim usmjerenjem.
Tko ne nosi svoga križa i ne ide za mnom… Često se nošenje križa poistovjećivalo sa mrtvljenjem, umiranjem sebi… Do neke granice vježbe mrtvljenja jesu na liniji ove Isusove riječi. Jer nositi križ znači živjeti onako kako nas uči Gospodin u Govoru na gori: živjeti upoznajući Božju dobrotu, svakodnevno je dotičući, radujući joj se, dijeleći je s drugima… A pošto ništa od toga ne ide bez teškoća – nekada su pogibeljne po dobar glas, po karijeru a nekada čak i po život – onda treba hrabro s pouzdanjem nastaviti takav život i kroz teškoće. Ne treba ništa više a ni ništa manje. Ništa lakše, ali ništa teže od toga. A koliki su se mrtvili izvodeći religiozne egzibicije, postizali „visoke rezultate“, penjali se u duhovne visine, bili egzaltirani…no, tko je od svih tih vježbača mogao reći da je dorastao nekomu od apostola ili velikom sv. Pavlu? A zašto? Zato jer nigdje ne nalazimo da su oni vježbali – oni su živjeli nošeni ljubavlju Božjom i davali je, bez obzira na cijenu, drugima; oni su izgarali. Do toga ne može dovesti vježba, može samo ljubav, može samo srce do kraja otvoreno Bogu i pruženo čovjeku. To se ne vježba, nego živi. Nažalost, mnogi su bili daleko otišli u vježbanju a ljudima pokraj sebe ostali nepodnošljivi, nisu na njima mogli osjetiti blagost i dobrotu Božju. Počeli i završili zagledani u sebe i u svoje usavršavanje. Umjesto u križ posvemašnjeg primanja i dijeljenja. Nisu se odrekli sebe i uzeli svoj križ…
Dok priča sličicu sa graditeljem kule i sa kraljem koji kreće u ratni pohod, Isus želi reći mnoštvu: svi koji mislite da ćete za mnom, još jednom dobro promislite hoćete li moći? Znate li u što se upuštate? Koja je cijena toga? Ove, do krajnjih granica ozbiljne Isusove riječi upućene su onima koji misle poći za Isusom. Ali, ne samo njima. Upućene su i onima koji su već prevalili dio puta, koji svoju kulu zidaju i vide kako je ne mogu dovršiti. Onima kojima je postalo jasno kako započeti rat neće moći dobiti. Onima koji su stali i nemaju kamo dalje! Jedino sam za njih siguran da će ovu Isusovu riječ do kraja razumjeti. Njima, umornima i blokiranima, On govori:da, baš onda kada shvatiš da više ne možeš nastaviti graditi svoju kulu i voditi svoj rat, tek tada si potpuno u pravu. Ne varaš se: istina je da ne možeš! Ima li načina da se kula sagradi i dobije rat? Ima. Kada bi progovorio netko od onih koji su uspjeli, rekao bi: točno je – nitko ne može sam! Bez Njega ne možete učiniti ništa! On je trs. Samo se na njemu može uroditi!
Tu se vraćamo na temeljnu poruku današnjih Isusovih riječi: jesam li siguran da želim biti učenik, jesam li siguran kako želim da mi On bude važniji od svih i od svega? Da mi bude važniji od svega što u ovom trenutku mislim da je važno? Da ću svoj život tražiti samo u njemu? Jer samo tada učenik može zadovoljiti Isusove zahtjevne riječi današnjega evanđelja: tko ne….ne može biti moj učenik. I samo tada će moći dovršiti svoju kulu i dobiti svoj rat – jer ne zida i ne bori se sam! Isusovo pitanje je ozbiljno i ne bez razloga: milijardu je kršćana a kako izgleda ovaj svijet?! Što sve Njegovi „učenici“ ne rade jedni drugima? Koliko je onih koji sami sebe smatraju kršćanima, a koliko onih koji zaista žive kako bi zadovoljili kriterij današnjih Učiteljevih riječi?
Piše: doc. dr. sc. Ivica Čatić
Photo: www.pixabay.com
Dodajte komentar