Draga braćo i sestre, čuli danas u prvom čitanju jednu problematiku, koja vjerujem, pogađa svakog čovjeka, svakog vjernika. Čitamo u Knjizi Mudrosti, kako su plašljive misli običnoga čovjeka. Strah je taj koji vrlo brzo zarobljava naše misli, i postaje robovi toga straha. Budemo li kao vjernici zagledani u ovozemaljsko, budemo li kao vjernici oslonjeni samo na ljudsko, vrlo brzo će strah prevladati našim životima. Zato, draga braćo i sestre, budimo zagledani u Nebo, zagledajmo se u Gospodina, jer samo tako, neće biti straha u našim životima. Ako nema straha, onda smo puni volje za životom, imamo želju mijenjati ovaj svijet na bolje. Ako nemamo straha, nećemo hodati „maleni ispod zvijezda“, tada nam ništa neće biti nemoguće. Maknemo li strah, možemo zajedno zapjevati sa Psalmistom: „Gospodine, ti nam bijaše okrilje od koljena do koljena.“ Onda možemo biti puni povjerenja i sigurnosti da je Gospodin taj koji brine za svoga čovjeka, a ne strah koji ga usporava. Budemo li zagledani u Nebo, onda možemo dolaziti ka Gospodinu bez bojazni da će nam reći: „Mrziš li svoga oca i majku, ženu ili djecu, braću ili sestre, pa i sam svoj život.“ Onda puna srca, pune duše idemo hrabro za Gospodinom, ne sa mržnjom, nego zajedno i sa našom obitelji, i za našim prijateljima, braćom i sestrama. Onda i naš život koji je od Boga darovan, može biti blagoslov, a ne prokletstvo koje treba mrziti. Tada, možemo reći da smo Isusovi učenici, jer pogled usmjeren u Nebo, nema prostora da gleda nešto drugo, nešto sporedno. Braćo i sestre! Može nam se učiniti da je naš Gospodin u današnjem Evanđelju, prilično radikalan kada govori o onima koji se nazivaju njegovim učenicima. Trebamo se i danas zapitati, jesmo li zapravo mi Isusovi učenici?! Ili se samo volimo tako nazivati? Jer, Gospodin Isus jasno postavlja određene kriterije. To nisu neke riječi što je Crkva izmislila, to su jasne Gospodinove upute. S toga, pokušajmo malo više raditi na sebi, i to kao vjernici. Pokušajmo više se učiti da budemo pravi Isusovi učenici, koji bez obzira što posjeduju mnogo toga na ovoj zemlji, ipak hode za svojim Gospodinom i čine velika djela. Opet ponavljam, nemojmo hoditi „maleni ispod zvijezda“. Budimo ponosni što smo Gospodinovi, i ujedno, takva djela i činimo. Pokušajmo sebe potaknuti na nešto novo, na nešto drugačije. Pokušajmo sebe mijenjati da budemo vedriji ljudi, da budemo bolje raspoloženi, bez obzira na sve poteškoće koje se dešavaju u našim životima. Biti Isusov učenik, ne znači samo svega se odreći, to znači biti originalan, biti dobar, biti pošten. To znači pomoći ljudima u potrebi, to znači oprostiti drugome koji nam je naneo zlo – a sve ovo, braćo i sestre, nije lako, ako nismo od sebe odbacili sve što posjedujemo, i prigrlili samo Gospodina. Onda će On dati snagu za sve ono što nas u životu snađe. Dobro ili loše, ljepše ili ružnije, možemo reći – Gospodin je moj život, a ja se svega drugoga odričem. Amen.

Piše: Siniša Tumbas Loketić

Photo: commons.wikimedia.org