Pnz 4,1-2.6-8
Današnje prvo čitanje zapravo je odlomak iz Mojsijevog prvog oproštajnog obraćanja Izraelcima u Knjizi Ponovljenog Zakona. U njemu podsjeća Izraelce na hod kojeg su prevalili od Sinaja do pragova obećane im zemlje, s onu stranu Jordana gdje se sada i nalaze. Ako žele ostvariti san o zadobivanju Obećane zemlje, moraju se suočiti s pitanjem vjernosti Gospodinu. Jer On je izvor njihove slobode, On ih je izveo iz Egipta i oslobodio ropstva. On je čudesni Bog koji oslobađa i želi omogućiti procvat života. Slijediti Njegovu volju znači umnažati svoje dobro. Zato Mojsije može svojim sunarodnjacima reći da poslušnost Božjoj riječi podiže ugled Izraelcima pred drugim narodima. Doista, bilo bi glupo ne slijediti glas koji vodi u slobodu i blagostanje, a s druge strane gledano narod koji baštini Božje objavljivanje i vodstvo zaista je velik i blagoslovljen. Prosperitet Izraelaca tijekom njihove povijesti bio je u uskoj vezi sa vjernošću Savezu. To su prepoznavali i njihovi susjedi. No, veličina Božje objave dane Izabranom narodu nadilazi biblijsko vrijeme. Judeokršćanska duhovna baština i pogled na vrijednost svakog čovjeka nadahnjivali su razvoj zapadne kulture kroz povijest, sve do najnovijih vremena. I tako posvjedočili njezinu životodajnost u svim prostorima i vremenima.
Jak 1,17-18.21b-22.27
Nastala stoljećima kasnije, Jakovljeva Poslanica – iz koje čitamo drugo čitanje – ističe Božju postojanost i nepromjenjivost: On je stalni i vjerni izvor dobra svemu što postoji! Zvjezdano nebo, sa svojom ljepotom i stalnošću, ljudima svih vremena rječit je poziv na promišljanje veličanstva i dobrote Oca svjetlila. Njegova riječ čovjeku otvara nove dimenzije života. Tek primljena i vršena riječ unosi promjene – ona je poput sjemena koje jednoć posijan u čovjeku raste do punine kada počinje donositi plodove. Spasiti duše moguće je osim na način nevidljivog i misterioznog događanja shvatiti kao posvemašnje izbavljenje vlastitog bića i života. Da je opravdano ići u smjeru konkretnijeg značenja vidimo po tome što čistu bogoljubnost autor Poslanice vidi zauzimanju za najslabije i najranjivije. Ako jespasenje obećano Božjem narodu zapravo njegovo izbavljenje od svih ugroza kako bi uživao blagostanje pred Bogom, onda je vršenje riječi davanje doprinosa preobrazbi društva i stoga ulazak u proces kojim osoba postaje dionikom njegovih konačnih plodova. A da bi netko mogao plodovima riječi oplemeniti društvo, prije sȃm treba biti njome prožet.
Mk 7,1-8.14-15.21-23
Biti prožet Božjom riječju, Njegovim svjetlom! Bog koji je blizu i srce koje je daleko – evo drame svete povijesti! Dok se Otac približava, sin se udaljava od doma (E. M. Ronchi). Do prošle nedjelje smo u evanđeoskim odlomcima čitali o umnoženju kruha te o blagovanju Isusovog Tijela i Krvi. Kruh je to kojega je bilo u izobilju – da se svi nasite i da preostane opet u izobilju jer ga daje prebogati Bog. A danas govor o onome što ljudi daju – daju primjedbe o predajama, običajima, uredbama; i žive ih tako da nitko ništa od njih nema – ni njihovi bližnji, jer ne obiluju istinom i dobrom, niti Bog jer obdržavajući ih ne mijenjaju svoje srce i ne prilaze mu bliže kao djeca Ocu. Naspram Njegove širine, darežljivosti i plodnosti stoji ljudska uskoća i prepredenost. To su dva svijeta, ili, kao što Biblija kaže slikovito, dva kraljevstva.
Iako Isus nije sada direktno naveo što od defekata o kojima je govorio ima kod njegovih učenika, tko pažljivo čita Evanđelje od početka vidi da su učenici do sada bili ljudi koji nemaju vjere, skloni uznositosti jer ističu ponajprije ono što sami čine i naučavaju. Nakon prvog umnoženja kruha Isusovi učenici su Isusa susreli na uzburkanom moru, ali nisu Ga prepoznali – mislili su da je utvara. Evanđelist nam kaže razlog: još ne shvatiše ono o kruhovima, nego im srce bijaše stvrdnuto. Kasnije će se pokazati njihova bešćutnost za predstojeće patnje njihovog Gospodina, borba za prva mjesta, napustit će Gospodina kad bude uhićen… U današnjem odlomku ih vidimo kako se trude napustiti stari sistem vjerskih propisa da bi se “modernizirali” prema Isusovim uputama i zato koriste stečenu slobodu te ne peru ruke, kao što su se već počeli koristiti slobodom u odnosu na propise posta i obdržavanja subote. No, na pitanje farizeja i pismoznanaca ne znaju odgovoriti zašto se više ne drže propisa starih? Stoga će Isus konstatirati da ne razumiju prispodobu o onome što ulazi i izlazi iz čovjeka.
Njihova nesposobnost ući u smisao Isusovih riječi također proizlazi iz srca. Ne obdržavanje vanjskih propisa, običaja nego srce..! Ne usnama nego srcem! Jer sve što u čovjeka ulazi dobro je. Zašto? Pa dolazi iz Božje ruke! I blagoslovljeno je, i zato je – sveto. Sve ono što u čovjeka ulazi i hrani ga, dobro je. Nema kutka na planeti Zemlji za kojeg bismo mogli reći – ovdje se nalazi zlo! Sve Bog stvori i blagoslovi! Jedini kutak gdje se može pronaći zlo na ovoj Zemlji jest – čovjekovo srce! Tu u srcu čovjek ljubi ili mrzi istinu, tu se odlučuje između života i smrti. Velika je stvar srce. U njemu se naša ograničenost i krhkost susreće sa Neograničenim i Vječnim. Srce je hram tišine i ako je ono takvo, u njemu se može čuti Božji glas; u njega Duh unosi i obasjava premilim svjetlom Isusovu riječ. To je Njegov divni dar za kojega je šteta da bude ostane neplodan. Razlika između života i životarenja je samo u srcu. I zato cijeli život je hodočašće prema srcu(Clement). Prema onome što treba biti.
Priredio: Siniša Tumbas Loketić
Preuzeto: www.sveto-pismo.net
Dodajte komentar