Iv 6,51-58 Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke. Kruh koji ću ja dati tijelo je moje – za život svijeta.« Židovi se nato među sobom prepirahu: »Kako nam ovaj može dati tijelo svoje za jelo?« Reče im stoga Isus: »Zaista, zaista, kažem vam: ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi! Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan. Tijelo je moje jelo istinsko, krv je moja piće istinsko. Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje i ja u njemu. Kao što je mene poslao živi Otac i ja živim po Ocu, tako i onaj koji mene blaguje živjet će po meni. Ovo je kruh koji je s neba sišao, ne kao onaj koji jedoše očevi i pomriješe. Tko jede ovaj kruh, živjet će uvijeke.« To reče naučavajući u sinagogi u Kafarnaumu.

Evanđelista nam donosi zaključak Isusovog vrlo dugog nagovora iz sinagoge u Kafarnaumu a koji je sav koncentriran na Euharistiju. Ivan je evanđelista koji ne donosi izvještaj Posljednje večere ali je u biti evanđelista koji više nego ostali opisuje bogatstvo Euharistije i njezina mnogovrsnog značenja. Isus, pozivajući se na svoje božansko podrijetlo izrazom „Ja sam“, potvrđuje da je on „kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke“. Dakle, On je takav kruh koji omogućuje život takve kvalitete da ga ni smrt neće moći uništiti. I nastavlja: „Kruh koji ću ja dati tijelo je moje – za život svijeta.“ Koje je značenje tog izraza? „Tijelo“ ili bolje „meso“ označuje čovjeka u njegovoj krhkosti. Božji život se ne može ostvariti izvan ljudske stvarnosti. Ne postoji očitovanje Duha ondje gdje nema tijela – mesa. Darovi Duha očituju se u ljudskosti: što smo više ljudi, tim više se očituje i božansko u nama. „Židovi“ – podsjećam da se ovaj izraz odnosi na religiozne poglavare – oni to ne prihvaćaju. Štoviše, raspravljaju i otvoreno se prepiru te rekoše: „kako nam ovaj…“ – Židovi se prema Isusu odnose uvijek s prezirom; nikada ga ne nazivaju imenom – „može dati tijelo svoje za jelo?“ Jedan Bog koji, umjesto da očekuje darove i prinose od ljudi, On sâm se daruje za život ovog svijeta. To je neprihvatljivo za religioznu instituciju koja je stvorila Boga na svoju sliku i priliku te time iskorištava potrebe ljudi. Stoga Isus reče: „Zaista, zaista kažem vam“ – važna tvrdnja kojoj želi reći „jamčim vam, sa sigurnošću“ – „ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi!“. To tijelo-meso i krv draga su Ivanova tema koja upućuje na Isusa kao Jaganjca Božjeg. Od samog početka ovog evanđelja Isus bijaše predstavljen kao Jaganjac Božji odnosno kao janje pashalnog izlaska čije meso, prema Mojsijevim smjernicama, treba blagovati radi snage potrebne za izlazak iz ropstva te čija krv oslobađa od smrti u noći pomora egipatskih sinova. Dakle, Ivan predstavlja Isusa kao istinskog Jaganjca čije će meso dati sposobnost produljenja izlaska sve do njegova potpunog ostvarenja a njegova krv neće osloboditi od zemaljske smrti – fizičkog umiranja – nego će osloboditi od „smrti vječne“, to jest omogućit će život „zauvijek“. Tom, za Židove, veoma teško probavljivom izrazu „jesti tijelo-meso“ Isus još nadodaje nešto što je nečuveno za hebrejsku kulturu i mentalitet a to je „piti krv“. Kako bi izbjegao mogućnost krivog ili simboličnog razumijevanja, Isus koristi izraz „žvakati“. Za glagol „jesti“, evanđelista koristi grčki izraz „trogo“ koji znači mljeti, žvakati. „Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni“. Isus se ponovno vraća na njemu omiljenu temu – život vječni nije smješten u nekoj budućnosti i to kao nagrada za dobro vladanje u prošlosti nego je to iskustvo sadašnjosti. Tko pristane uz Isusa te kao i On postane tijelo-meso za život drugih, tko postane kruh za dobro drugih, taj već sada u sebi ima život takve kvalitete da ga ni smrt neće razoriti. I nastavlja: „Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje i ja u njemu“. Božji naum jest postati jedno s čovjekom. Dok religiozna institucija udaljuje čovjeka od Boga te postaje posrednicom, Bog želi postati jedno s čovjekom. Dakle, nastaje fuzija Boga i čovjeka. Jedino pravo svetište iz kojega isijava Božja ljubav je onaj čovjek koji u sebi prihvaća Boga. Isus nastavlja svoj govor: „Kao i Otac, koji jest život“ – ili živi Otac – onaj koji očituje život – „koji mene posla i ja živim po Ocu, tako i onaj koji mene blaguje živjet će po meni“. Otac nije samo uzrok nego i posljedica. Kao što je Otac poslao Sina u svijet da bude svjedokom ISKLJUČIVO DOBROG Boga, Boga vjerne ljubavi, takvi će biti i svi oni koji prihvate Isusa u svom životu. Jedino pravo svetište u kojem se očituje Božja ljubav je ono u kojem takva ljubav nikoga ne isključuje. Isus se ponovno vraća na srž svega: „Ovo je kruh koji je s neba sišao, ne kao onaj koji jedoše očevi i pomriješe“. Podsjeća na propali Izlazak jer nisu slušali Božji glas. „Tko jede ovaj kruh, živjet će uvijeke“. Isusov izlazak je usmjeren prema potpunom ostvarenju.

uredio: Siniša Tumbas Loketić

preuzeto sa stranice: http://www.studibiblici.it/