1Kr 19,4-8
Prorok Ilija jest „otac“ biblijskog proroštva. On je, za razliku od Samuela koji je uvodio novi politički sustav i rješavao pojedinačne probleme, trebao spasiti sam Izraelov identitet da ne dođe do potpunog otpada od Gospodina. Dakle, sve ono što je Izrael postao nakon izlaska iz Egipta došlo je u pitanje. Pojavljuje se iznenada da bi najavio pošast kao Mojsije jednu od egipatskih nevolja. Potom se skriva na potoku Keritu gdje ga Gospodin čudesno hrani kao svojevremeno narod u pustinji. Nakon čudesne žrtve na Karmelu i svršetka suše, mora poput Mojsija u izgnanstvo da bi poput njega susreo Boga na Horebu u lahoru. Naše prvo čitanje prikazuje ga dok proživljava ove prognaničke dane. Na udaru je kraljevskog dvora, kralja Ahaba i kraljice Izebele. Osjeća se sȃm, ostavljen od svih. Toliko je učinio za povratak vjeri praotaca, a narod ipak kao da to ne vidi, kao da su uzalud čudesa jer većina slijedi Baala i Aštartu. Odlučio je prihvatiti činjenicu neuspješnosti svojeg djelovanja. No, ne želi i sȃm biti žrtvom lošeg razvoja situacije predvođene kraljevskim parom i stoga kreće put Božjeg brda Horeba. Treba ići Mojsijevim stopama, do susreta s Bogom – do preporoda malaksale vjere! Shrvan vanjskim i nutarnjim teškoćama stiže pod žuku, kako izvještava današnje prvo čitanje. I nakon što priznaje svoju slabost, kad je došao na kraj snaga, onda počinje Božje djelovanje. Onda On krijepi svog iscrpljenog slugu. Nije ga očuvao od teškoća pa ni od trenutka u kome je spreman dići ruke od svega. Mora iskusiti i svoju jakost i slabost. Mora ući u borbu, prehodati pustinju. Mora dati sve od sebe! I kada to ne bude dosta, onda se pojavljuje Božja snaga i svježina u darovanom mu kruhu. Da, kada čovjek kao saveznik daje sve od sebe, onda mu se daruje Gospodin u svojoj dobroti. Onda On krijepi.
Iv 6,41-51
Isusovi sunarodnjaci koji su vidjeli i blagovali čudesno umnoženi kruh prethodno su mu postavili izazov: može li dati kruh koji će biti veći od Mojsijeve mane u pustinji jer nahrani ih kruhom nebeskim? Umjesto mane s neba, Isus za sebe kaže da je on kruh koji silazi s neba jer daje život vječni svijetu. Njihov zahtjev da im uvijek dade toga kruha pokazuje da oni još uvijek misle na kruh kojeg se može spremiti u torbu i ponijeti kući. No, Isus im potom otvoreno govori da oni koji se njemu ne otvaraju i ne vjeruju u njega nisu vjeran narod jer Bog – ne Mojsije – onima koji vjeruju daje kruh života, i onda i sada. Isus im, kao i u prethodnom poglavlju nakon ozdravljenja uzetoga na ribnjaku, daje do znanja da onome tko u njegovoj riječi i djelu ne vidi svjetlo, nikakvo čudo neće pomoći.
Židovi nato mrmljahu (…): Kako sada govori: Sišao sam s neba? Mrmljanje je u pustinji za vrijeme Izlaska bila odlika buntovnog i nevjernog naroda. Ovdje ismijavaju Isusovu tvrdnju da je sišao s neba. Poput Nikodema Isusovu riječ mogu razumjeti samo u doslovnom, materijalnom smislu. Za njih postoji samo ono što se vidi i može opipati; ništa drugo ne postoji i na to ne računaju. Toliko su različiti od Isusovih učenika koji su vidjeli i otvorili se vjeri da se može reći kako predstavljaju potpuno suprotno životno usmjerenje. Stoga nije čudo da će Isus progovoriti o tome što je potrebno da bi netko bio učenik.
Nitko ne može doći k meni ako ga ne povuče Otac… Ne radi se o tajnom Božjem odabiru gdje neke uzima a neke namjerno izostavlja jer tko god čuje od Oca i pouči se, dolazi k meni. Otac je onaj koji stalno radi, ali je nevidljiv pa je i njegova hrana kojom hrani oku nevidljiva. No, srcem se može prepoznati njegovo djelovanje. Onaj tko je poučen od Oca shvaća da je svaki čovjek dobio tri dara: kozmos, samog sebe i Boga. Smisao svakog dara jest dati sebe. Zato Bog čovjeku daje besplatno i kako bi zahvalno u tim stvarnostima uživao Boga koji mu se daruje. Obični kruh hrani život, ali nije život. Život jest prihvatiti kozmos i samog sebe kao dar Božje ljubavi. Živjeti odnos s njim rađa srećom koji svatko u dubini duše priželjkuje: život vječni jest reći da onome koji je oduvijek da svakom svom stvorenju. Stavljen u takvu situaciju, svaki čovjek je po svom pozivu mistik jer je pozvan otkrivati misterij Božjeg dara u znaku tj. u svakom stvorenju i onda mu odgovoriti. Na njegovo samodarivanje odgovoriti darom sebe, opet u znaku. Kozmos je stoga otvorena knjiga puna znakova koja tek u čovjeku može naći svoje ispunjenje.
Ja sam kruh života! Isus kaže da je on kruh, simbol života. Ako naš obični kruh svagdašnji može hraniti, to je zato što je na sliku pravog kruha – kruha života koji je Krist! U njemu prihvaćanje Očevog dara i darivanje samoga sebe Ocu i braći dostiže puninu. Ta punina života onome tko se njome hrani postaje kruh pravog, vječnog života. Pošto je čovjek stvoren da bi živio ove odnose s Ocem, Sinom i kosmosom, onaj tko ne ljubi ostaje u smrti. E. M. Ronchi kaže: tipičan glagol za Evanđelje po Ivanu jest blagovati. Tako jednostavan, svakodnevan, životan. Koji naznačuje sto stvari, ali prva jest živjeti. Blagovati jest pitanje života i smrti. Bog po sebi jest temeljno pitanje. Stoga se tiče tvoga života. Tajna, posljednji smisao u vremenu i vječnosti jest živjeti od Boga. Ne samo postajati bolji, nego u sebi imati Boga koji me mijenja u srcu, u tijelu, u duši, mijenja me u Njega. Sudjelovati u tijelu i krvi Kristovoj ne vodi ničemu drugome nego pretvoriti nas u ono što primamo(Leon Veliki). Biti kao bogovi da bi Bog bio sve u svemu!
piše: doc. dr. sc. Ivica Čatić
preuzeto sa stranice: www.sveto-pismo.net
Dodajte komentar