Propovjedi doc. dr. sc. vlč. Ivica Čatić 18.nedjelja kroz godinu – propovijed
doc. dr. sc. vlč. Ivica Čatić Propovjedi

18.nedjelja kroz godinu – propovijed

Lk 12,13-21

Umjesto govora o načinu dijeljenja baštine, Isus izgovara prispodobu. Zašto to čini ako se mogao pozvati na poznate propise Staroga zavjeta o raspodjeli nasljedstva? Valja se prisjetiti evanđeoskog odlomka od prošle nedjelje. Iz molitve Gospodnje proizlazi jasna slika svijeta: sve je Božje – i Ime koje će posvetiti, i Kraljevstvo koje ima doći, i volja koja se ima vršiti, i kruh naš svagdašnji, pa čak i čovjekovi grijesi na neki način njegova su briga jer On će ih dići sa čovjeka. Jedino što je doista čovjekovo jest otpustiti svojim dužnicima. Drugim riječima, čovjek u cjelokupnom rasponu stvarnosti nema temelja polagati pravo ni na što. Otac će dati, a čovjekovo jest ne grabiti gramzivo, ne vidjeti u svemu samo sebe i svoje, nego cjelinu koja se preobražava u Kraljevstvo.

Današnje evanđelje u tom smislu predstavlja nastavak i svojevrsni razvoj teme. Isus ne savjetuje podjelu dobara po nekom od pravilnika Staroga zavjeta. I najpravednije načelo u praksi ne mora biti garancija pravičnosti podjele. Jer položaj onih koji trebaju dijeliti možda nije jednak pa je podjela nepravedna, ili se ne može do kraja podijeliti (pa su ljudi u stanju radi jedne kokoške ili svinje ostati doživotno u zavadi) itd. Problem nisu samo ostavinske rasprave; koliki se osjećaju oštećeni jer su nezadovoljni naravnim ili nadnaravnim darovima koje jesu ili nisu primili te stoga počinju zavidjeti drugima.

Isus postavlja stvar načelno: sve, pa i kruh naš svagdašnji, čovjek dobiva od Boga. Umjesto traženja pravedne raspodjele kao jedinog rješenja, Isusov učenik treba gledati u bit stvari. Treba poći od činjenice da nema pravo ni na što jer sve prima kao dar. Jedini Gospodar dobara jest Bog. Učenik mora znati da onog trena kada ih prestane promatrati kao dar i kada postanu njegova svojina, dobra lako postaju idoli za koje se sve žrtvuje: i zdravlje, i ljudsko dostojanstvo, i prijateljstvo, i obiteljske veze… Zato se često događa da nasljedstvo, umjesto da bude podijeljeno među braćom, ono zapravo podijeli braću…novac je u stanju odvesti čovjeka kamo god želi, programirati umjesto njega njegov život, odvojiti ga od prijatelja, podijeliti obitelj i zamračiti mu sliku Boga. I, umjesto da imetak postane njegova svojina, čovjek postaje svojina svoga imetka.

Isus je to jasno oslikao današnjom prispodobom. Ovaj „vrijedni“ čovjek je nazvanluđakom ne zato što (ni)je bio marljiv nego što je naposljetku postao svojina svoga imetka a da toga nije ni svjestan. Od pedesetak riječi koje je izgovorio četvrtina sujamoje; u njegovoj glavi postoje samo on i njegova svojina. Ali na koji način? Kada se bolje pogleda, očito je kako je sve činio samo za svoja dobra. U početku se muči i radi, kada su njive urodile pobrinuo se spremiti plodove u žitnice. Plodovi su zavrijedili da sruši stare i izgradi nove žitnice. A kad ih je spremio, više ništa ne čini; on, njihov vlasnik, kao da ne postoji! Dobra je odnjegovao i zbrinuo a za sebe ne mari. Postao je rob svoga imetka! Kad čovjek postane rob čovjeku, običava se reći kako je to tragedija. Glavni junak iz prispodobe sam je sebe dobrovoljno učinio robom svoga imetka i uopće to ne primjećuje, nego je još i zadovoljan. Eto luđaka!

Čovjek mnogo čime u životu može biti pritisnut. Ponekada ga guši neispravan odgoj kojem je bio izložen, radna sredina u koju je ušao u odrasloj dobi, neki se čak i u braku osjećaju neslobodnima… Zar je čudo što čovjek žeđa za slobodom, bori se da do nje dođe? I oni kojima sloboda nije ugrožena pomno na nju paze te se već na samu mogućnost ugroze pripremaju za borbu da je obrane. No, koliko je čovjeku doista stalo do slobode?

Nisam poklonik tzv. “sapunica”, no jednom prilikom mi je u jednoj od njih za oko zapela scena u kojoj jedan brat kaže drugom: moć se ne dobiva – ona se uzima! Dakako, ova misao može poprimiti različita značenja, ali u razmišljanju o tome gdje počinje sloboda, daje jasan smjerokaz: u čovjekovoj ruci leži početak njegove slobode! I današnji evanđeoski odlomak jasno govori kako Stvoritelj, osim stvaralačkih tj. radnih sposobnosti, čovjeku nudi i slobodu. Pitanje je tko je želi uzeti u svoje ruke? Je li sve ono što čovjek posjeduje vrjednije od onog što jeste? Moji ambari, moj renome, autoritet; ja iznad ovih ili onih, u ovome ili onome! Moje znanje, moje kreposti, društvena pozicija, moja svetost, crkvena služba za koju sve dajem… Da, Isusove riječi tiču se i duhovnih (a mrtvih) kapitala. A problem počinje kada čovjek, poput ovog evanđeoskog vrijednog gospodarstvenika, sebi uskrati pogled na drugu stranu. Čim se odrekao slobode na svoj život pogledati iz drugog kuta, odrekao se svih onih pokreta koji su mogli uslijediti nakon takva pogleda.

Zato je potrebno postaviti temeljno pitanje: ako nisam slobodan za ono što je najdublje ljudsko, jesam li uopće slobodan? Zgrćem li dobra ako svome biću ne dopuštam slobodu pogleda i koraka u veće dobro? Nisu li ona „dobra“ koja me u tome priječe zapravo pogubni, osiromašujući balast? Drevne asketske vježbe samoodricanja imale su za cilj posvijestiti čovjeku motive zbog kojih nešto čini. Neka prizna sebi radi li se o bogaćenju u Bogu ili o bezumnom naporu zgrtanja propadljivih pa i duhovnih blaga? Dobro bi bilo kada takve vježbe ne bi ostale pridržane pojedinim staležima, nego svakodnevno upotrebljavani duhovni termometar Isusova učenika. Kako bi, izborivši se za svoje čovještvo, mogao ići nepropadljivim vrjednotama Kraljevstva.

Piše:  doc. dr. sc. Ivica Čatić

Photo: www.pixabay.com

Svjetlo Vjere

Dodajte komentar

Kliknite ovde kako biste dodali vaš komentar

This site is protected by reCAPTCHA and the Google Privacy Policy and Terms of Service apply.

The reCAPTCHA verification period has expired. Please reload the page.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.