Prvo čitanje: Iz 2,1-5

Okolnosti u kojima je Izaija izgovorio svoje proroštvo bile su veoma teške, Južno kraljevstvo trpi pritisak međunarodne koalicije da im se pridruži kako bi se oduprli tadašnjoj supersili Asiriji. Usred opće malodušnosti prorok, vođen nadahnućem Božjim, diže svoj pogled daleko u budućnost. I poziva na pouzdanje u Gospodina – Jeruzalem neće biti osvojen! I drugi su narodi ovdje obuhvaćeni vizijom spasenja i obnove. Vjerovanje mnogih naroda onoga vremena o postojanju „svetog brda“ Izaijino proroštvo smješta na brdo Sion – ono će, iako u fizičkom smislu nije spektakularno u odnosu na znamenitije planine, ipak biti nad sve njih uzvišeno. No, Jeruzalem neće postati političko nego religiozno središte. U njemu se neće prinositi žrtve – svi će ondje upoznavati puteve Gospodnje! Kao prvi plod Izaija navodi prestanak ratovanja. U ono vrijeme ratovi su bili toliko česti da su smatrani sastavnim dijelom života. Koliko god zvučalo nestvarno Izaija najavljuje prestanak ratovanja! Riječ Božja, od čovjeka primljena i življena, mijenja lice zemlje. Iako u Jeruzalemovoj promociji naglasak nije bio na politici, promjene će biti zamjetne i na ovom području.  Nije li istinska politika – za razliku od politikanstava  – tek ona koja istinski rješava probleme polisa? Da li je ovo ostvarivo? Ne ratuju li Isusovi učenici međusobno?

Za razliku od faraona, careva i imperatora Staroga vijeka koji su početkom svoje vladavine rado podložnicima naviještali mir, Isus svoj mir ne obećava olako. Ne želi silom uspostaviti mir i sklad u svijetu. Njegov mir, kao punina svih dobara, jest dar koji u našu stvarnost ulazi kroz ljudsko srce. Koji bi bio smisao prisilno mirnog svijeta a ljudi se u njemu kreću s nemirom u srcu, puni želja koje u njemu ne mogu ostvariti? Ne bi li takav svijet uzrokovao novu vrstu napetosti i nemira?

Drugo čitanje: Rim 13,11-14a

Riječi sv. Pavla u drugom čitanju na svoj način govore upravo o tome. Na početku pobudnog dijela Poslanice Rimljanima Pavao ih je pozvao da se ne suobličuju ovom svijetu nego da se preobrazuju obnavljanjem svoje pameti. Ako ukupnost svijeta nije pod kontrolom pojedinca, njegov mali mikrosvijet, osobni kozmos jest! Obnavljanje pameti i zaodijevanje Kristom izdanci su temeljne stvarnosti: krštenjem čovjek se sjedinjuje s Kristom! Ako mu svoj život izručuje tako da se zaodijeva Njegovim Duhom, vrijednostima i načinom postupanja, tada zaista može reći da od Njega prima novi život, tada i smrt neće ostati samo njegov konac nego urasta u Kristovo uskrsnuće. Tako kršćani postaju dio novoga svijeta – Kraljevstva Božjega – koje će ih, kada nastupi, prepoznati svojima.

Evanđelje: Mt 24,37-44

Nekada se i ovaj, kao i njemu slični odlomci NZ, propovijedao zastrašujućim tonom; prikazivala se cijela lepeza kazna Božjih koje nam On priprema. I onda, kao da nije dovoljno strašan, njemu su se u propovijedima dodavali još strašniji primjeri. Jer, smatralo se, treba čovjeku otvoriti oči za ono što ga čeka!

Istina je, treba otvoriti oči. No, kad ih otvorimo, onda vidimo da se sva ona katastrofična, horror tumačenja ovih Isusovih riječi, koliko god izgledala izgrađujuće, zapravo ne mogu nikako pomiriti, ne mogu biti u skladu a niti izražavati glavnu poruku knjige u kojoj se nalaze; njezin je naslov Radosna, Vesela Vijest – Evanđelje po Mateju.

Propovijedajući Radosnu Vijest, Isus je morao progovoriti i o konačnoj sudbini svijeta, o konačnoj sudbini svakog pojedinca. I onda se koristio apokaliptičkim načinom govora, koji je bio uobičajen za takve teme već u SZ i s kojim su njegovi slušatelji bili familijarni. Nakon što im je otkrio da će velebna građevina jeruzalemskog Hrama biti razorena – nad njom još i danas vjerni Židovi plaču kod Zida plača – njih je zanimalo kada i na koji će se znak to dogoditi (24,2-3). Pred Božjom Riječju čovjek kreće krivo: umjesto da pita – kako se to mene tiče, što je meni činiti? – oni su znatiželjni – kada i na koji znak? U svom odgovoru Isus će ispraviti njihov krivi pristup problemu.

I sada Isus počinje govoriti o zadnjim danima, počinje govor o svršetku ovoga svijeta i o osobnom svršetku pojedinca. No, Njemu nije na prvom mjestu tumačiti sadržaj suda, ne želi plašiti ni sa čime… Umjesto kada i kako shvaćenih na fotoreporterski način, On govori iz kuta onih koje voli. On brine za njih, želi reći ono što je za njih najvažnije.

A što je najvažnije? Znati da će čas doći iznenada. Eh, kad bi domaćin znao u koji čas lopov dolazi… Jasno, Bog nije lopov i ako On dolazi, onda ne dolazi ukrasti – zapravo, On je Domaćin. Kada bude došao, On će doći u svoje. Mi smo gosti, samo upravljamo onim što je njegovo. Ova slika provalnika, kako i sam Isus kasnije tumači, želi istaći samo kako je teško znati kad je onaj čas i teško će se biti staviti u pripravnost. Kako se treba ponašati Isusov učenik?

Kao što je i Noa jeo, pio, ženio se…neka i on čini tako. Neka živi lijepo sa svima ostalima. Jedino, kao i Noa, neka bude čovjek koji će, za razliku od ostalih, stalno slušati glas Gospodara svega svijeta. Neka mu uho uvijek bude budno. I kad dođu trenuci da treba uzeti neki drugi pravac, poći drugim smjerom, on će to onda učiniti. Onda mu čas neće biti na propast, onda neće ni Onoga koji je Gospodar doživjeti kao provalnika.

Zato Isus kao da govori svojima: budite mirni. U miru živite sa svima, lijepo radite i ništa ne brinite. Čas ne morate znati, kada i kako ne spada na vas, štoviše iznenadit će vas. Ali vi budite spokojni, radite u polju i mlinu; vaš Gospodin pozna svoje. Na vama je samo jedno: budite Njegovi. Budno promatrajte da li je On zaista vaš Gospodin. Ako jeste, mirno radite. On će već doći po vas. To je Radosna vijest, to je Evanđelje.

Da li je to baš tako? Nije li to prejednostavno, premekano, s obzirom da se ipak radi o koncu svijeta i osobnom svršetku svakog od nas? Da, ima nešto u nama što bi nas željelo osigurati da budemo na visini, da ne podbacimo u ozbiljnosti!

Ne, nije prejednostavno, nije premekano. Zašto?

Zato što nam Crkva ove Isusove riječi stavlja pred oči dok čekamo Boga koji dolazi kao Dijete. Stavimo slobodno u mislima današnje evanđelje pred Božićne jaslice, pred lice Djeteta koje će doći, i dobit ćemo pravi vidik. To je Advent! To je iščekivanje dolaska Gospodnjeg: biti budan da ne promašim dolazak Djeteta i sve ono što Dijete nosi sobom.

Baš Dijete? Da, Dijete jer Krist je isti: i jučer i danas i sutra i uvijeke… Ako želiš vidjeti suca, pogledaj Dijete! Ali Dijete ne sudi, ne osuđuje?! Baš tako – Dijete ne sudi! Sudimo i osuđujemo mi ljudi! Mi sudimo kako ćemo se postaviti prema Djetetu i svemu onom što je Njegovo u nama. Pa i na posljednjem sudu, kaže Mt, neće Isus odvagivati nas, suditi nas. Samo će iznijeti na vidjelo kako smo mi sudili Njega i ono što je govorio o ljubavi: kad smo susreli dijete, bolesnika, gladnog, usamljenog, kad smo zaobišli prezrenog…

Braćo i sestre, počinjemo svoj ovogodišnji Advent. Stavimo pred oči i dubinu i širinu i visinu: riječi današnjeg Evanđelja stavimo pred lice Djeteta. Suočimo se sa Djetetom, pustimo da ono što je njegovo oživi u nama; jer, ako ne postanemo kao djeca, Kraljevstva Božjeg nećemo vidjeti…

O, Dijete, dođi mi tako da bolje vidim Tebe, našeg Gospodina i sve koji su tvoji, sve što je tvoje u meni i oko mene.

Piše: doc. dr. sc. vlč. Ivica Čatić

Foto: pixabay.com